Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik vlč. Vasile Man rođen je 15. veljače 1963. u Radestiju u Rumunjskoj. Nakon završene osnovne i srednje škole pet godina pohađao je Geološki fakultet na Sveučilištu Babes-Bolyai u Cluj Napoci gdje je 1987. stekao magisterij. Nakon nekoliko godina rada kao geolog i poslije pada komunističkog režima, od 1991. do 1995. studirao je filozofiju i teologiju na Papinskom sveučilištu Santa Croce u Rimu. Po povratku u Rumunjsku zaređen je za svećenika 7. listopada 1995. te je imenovan prefektom studija i profesorom filozofije i dogmatike na Teološkom institutu u Blaju. Vraćen je u Rim kako bi u razdoblju od 1997. do 1999. završio magisterij iz kristologije na Papinskom lateranskom sveučilištu, a 2002. magistrirao je i filozofiju na Papinskom sveučilištu Urbaniana. Od 2000. bio je ekonom Papinskoga zavoda Pio Romeno u Rimu, a od 2005. vicerektorom istog zavoda. Postulatorom kauze za beatifikaciju sedam grkokatoličkih biskupa, koji su umrli na glasu mučeništva tijekom komunističkog režima u Rumunjskoj, imenovan je 2009.

Poštovani vlč. Vasile, na svetkovinu Sv. Josipa papa Franjo objavio je kako će blaženima, između ostalih, proglasiti i sedam rumunjskih grkokatoličkih biskupa mučenika. Kako je primljena ta vijest u Vašoj domovini?
Sveti Otac za vrijeme audijencije održane 19. ožujka s kard. Angelom Beccijem, prefektom Kongregacije za kauze svetaca, ovlastio je Kongregaciju da proglasi dekret o priznavanju mučeništva sedam grkokatoličkih biskupa u Rumunjskoj, koji su umrli između 1950. i 1970. tijekom komunističkog progona; radije su dali svoje živote za Katoličku Crkvu i zajedništvo s Papom, umjesto da izdaju svoju vjeru. Objavljivanje ovog dekreta Kongregacije za kauze svetaca u Acta Apostolicae Sedis (službeni glasnik Svete Stolice) znači kako je kanonski proces prepoznavanja njihova mučeništva ušao u svoju završnu fazu, tj. predstojeću svečanost beatifikacije, kada će svečano objavljeni dekret o mučeništvu potpisati Sveti Otac. Činjenica da je papa Franjo odobrio proglašenje dekreta baš 19. ožujka, kada je liturgijsko slavlje Sv. Josipa, zaštitnika sveopće Crkve, nije slučajno, već prije poziv da se prizna veličina naših biskupa u vjeri i vjernosti Katoličkoj Crkvi čija žrtva također ima univerzalnu vrijednost, a ne samo lokalnu; ujedno je to i proročki znak da se nastave molitve za njihovo kanoniziranje kako bi bili proglašeni svetima i predloženi kao modeli vjere u cijeloj sveopćoj Crkvi.

Ta je vijest u Rumunjskoj primljena s velikom radošću jer je to odgovor na godine iščekivanja i molitve vjernika koji su toliko željeli uzdizanje naših biskupa na čast oltara; ujedno je to i potvrda kako će se proslava beatifikacije uskoro dogoditi.

Riječ je o biskupima žrtvama komunističkog režima u razdoblju od 1950. do 1970.: Valeriu Traianu Frențiu, Vasileu Aftenieu, Ioanu Suciu, Titu Liviu Chinezu, Ioanu Bălanu, Alessandru Rusu i Iuliu Hossu. Što biste izdvojili o njihovim životima kao najznačajnije, tko su oni, uslijed čega je svaki od njih stradao?
Sluga Božji Valeriu Traian Frențiu, najstariji član u biskupstvu, rođen je 25. travnja 1875. u Reșiți, kao sin grkokatoličkog svećenika. Nakon studija teologije na Središnjem sjemeništu u Budimpešti bio je zaređen za svećenika u Lugoju 20. rujna 1898. Ondje je imenovan i biskupom te je i zaređen 14. siječnja 1913. Vodio je biskupiju (eparhiju) do 1922. kada je bio premješten za biskupa eparhije Oradea Mare. Između 1941. i 1947. bio je i apostolski upravitelj metropolitanske provincije Blaj, a 1948. papa Pio XII. osobno ga je imenovao nadbiskupom. Kao najstariji biskup ujedinjenih rumunjskih prelata predstavljao je Rumunjsku Grkokatoličku Crkvu pred vlastima i tako je predvodio otpor ove Crkve pred napadima na nju. Uhićen je u noći s 28. na 29. listopada 1948., kao i drugi grkokatolički biskupi, tijekom komunističkog plana ukidanja Grčkokatoličke Crkve. Svi su odvedeni u organizirani koncentracijski logor u Dragoslaveleu, u vilu pravoslavnog patrijarha, zatim u logor u pravoslavnom manastiru Căldărușani; 1950. prebačeni su u zatvor u Sighet koji je imao režim istrjebljenja. Ozbiljno se razbolio zbog nehumanih životnih uvjeta te je bez ikakva liječenja umro 11. srpnja 1952. okružen braćom u episkopatu. Tijekom noći bio je tajno pokopan na gradskom groblju i njegov grob nije prepoznatljiv.

Sluga Božji Vasile Aftenie rođen je 14. srpnja 1899. u Lodromanu u Transilvaniji. Nakon što je ušao u sjemenište u Blaju, poslan je u Rim gdje je 1925. završio teologiju na Papinskom sveučilištu Urbaniana. Zaređen je za svećenika u Blaju 1. siječnja 1926., te je imenovan profesorom na Teološkoj akademiji Blaj. Primio je 1934. službu protoprezbitera (dekan) u Bukureštu. Imenovan je 1937. kanonikom Blajskog kapitula, a 1939. preuzeo je službu rektora Teološke akademije istog grada. Posvećen je za pomoćnog biskupa nadbiskupije (arhieparhije) Alba Iulia i Făgăraşa 6. lipnja 1940., te je bio imenovan generalnim vikarom u Bukureštu i za teritorij Starog Kraljevstva Rumunjske. Uhićen je u noći između 28. i 29. listopada 1948. i zatvoren je s drugim grčkokatoličkim rumunjskim prelatima u organiziranom logoru u Dragoslaveleu, zatim u logoru u pravoslavnom samostanu Căldărușani. U pokušaju uspostavljanja političkog procesa bio je podvrgnut oštrom ispitivanju tajne policije. Njegove rukom pisane izjave, objavljene tijekom istrage, pokazuju kako on nije prihvatio kompromis, te je ostao nepokolebljiv u katoličkoj vjeri i umro u noći s 9. na 10. svibnja 1950. u zatvorskoj bolnici u Văcăreşti, nakon što je nekoliko tjedana prije toga doživio moždani udar zbog 10-mjesečnog teškog maltretiranja. Bio je prvi grkokatolički biskup koji je dao svoj život za svoju vjeru pod komunističkim režimom.

Sluga Božji Ioan Suciu, sin grkokatoličkog svećenika, rođen je 3. prosinca 1907. u Blaju u Transilvaniji. Nakon što je diplomirao filozofiju i teologiju u Rimu, zaređen je za svećenika 29. studenoga 1931. te se vratio u Blaj gdje je predavao na Teološkoj akademiji i potvrdio se kao jedan od najvećih govornika u Crkvi i kao „apostol mladih“. Imenovan je za pomoćnog biskupa u Oradei i zaređen 20. srpnja 1940., a od 1947. imenovan je apostolskim upraviteljem Blaja. U toj ulozi ojačao je revnost svećenstva i naroda, brojnim pastoralnim i duhovnim inicijativama i propovijedima, gdje je utvrđivao ljude u vjeri koji su već bili izloženi pritisku da napuste Rumunjsku Grkokatoličku Crkvu. Vrlo popularan među vjernicima izazivao je strah kod komunističke vlasti, te je u rujnu 1948. uhićen dva puta: svaki put je bio u pastoralnom posjetu. Uhićen je treći put 27. listopada iste godine iz mržnje prema katoličkoj vjeri i zbog zajedništva sa Svetom Stolicom. Iz koncentracijskog logora u pravoslavnom samostanu Căldărușani odveden je u Ministarstvo unutarnjih poslova u Bukureštu gdje je podvrgnut oštrim ispitivanjima u neuspjelu pokušaju da ga se uključi u politički proces. Odveden je u zatvor u Sighet u listopadu 1950. Pateći od kronične upale debelog crijeva (kolitisa), nije dobio odgovarajuću hranu ili medicinsku njegu te je umro od gladi u zatvoru u Sigethu dajući svoj život Gospodu 27. lipnja 1953. Pokopan je na „groblju siromašnih“ u Sighetu i njegov grob nije prepoznatljiv.

Sluga Božji Tit Liviu Chinezu, sin grkokatoličkog svećenika, rođen je 22. prosinca 1904. u Iernuțeniju. Poslan je na studij u Rim; diplomirao je filozofiju i magistrirao teologiju, a za svećenika je zaređen 18. siječnja 1931. Nakon povratka u domovinu imenovan je profesorom teologije, a od 1940. do 1945. bio je rektorom Teološke akademije u Blaju. Imenovan je u Bukureštu za protoprezbitera 1946., a tajna policija Securitate ga je smatrala „jednim od najtvrđih protivnika“ Vladina djelovanja da „likvidira“ Grkokatoličku Crkvu. Uhićen je u noći između 28. i 29. listopada 1948., te je bio zatvoren zajedno s drugim rumunjskim grkokatoličkim prelatima i svećenicima. U koncentracijskom logoru Căldărușani tajno je zaređen za biskupa 25. travnja 1949. s tajnim mandatom apostolske nuncijature; u jednoj autografskoj poruci nunciju on je potvrdio: „Nudim svoj život da služim Petru sa svom izravnošću i iskrenošću." U svibnju 1950. odveden je u zatvor u Sighet gdje je zbog teškog životnog režima obolio, te nije primio nikakvu liječničku pomoć. Prije smrti bio je izoliran u ćeliji gdje je 15. siječnja 1955. predao svoju dušu Bogu. Pokopan je također na „groblju siromašnih“ u Sighetu, ni njegov grob nije prepoznatljiv.

Sluga Božji Ioan Bălan rođen je 12. veljače 1880. u Teiușu u Transilvaniji. Nakon studija teologije u Središnjem sjemeništu u Budimpešti zaređen je za svećenika 24. lipnja 1903. u Blaju, a zatim je nastavio studij na Institutu Augustineum u Beču, gdje je završio teologiju 1906. Po povratku u domovinu imenovan je 1909. župnikom grkokatoličke zajednice u Bukureštu, zatim 1911. protoprezbiterom u Bukureštu. Kasnije, 1921., preuzeo je dužnost rektora Teološke akademije u Blaju. Imenovan je 1929. godine članom Papinske komisije za kodifikaciju prava Istočne Crkve. Objavio je važne teološke radove i preveo je Novi zavjet na rumunjski jezik. Posvećen je za biskupa Lugoja 18. listopada 1936. Uhićen je iz mržnje prema katoličkoj vjeri i zbog zajedništva sa Svetom Stolicom 29. listopada 1948., te je odveden s drugim grkokatoličkim biskupima u koncentracijski logor u Dragoslaveleu, zatim u logor u pravoslavni samostan Căldărușani. Između 1950. i 1955. prebačen je u zatvor u Sighet koji je imao režim istrjebljenja, a koji je preživio. Iz zatvora u Sigethu, 1955., odveden je u razne kućne pritvore odakle je ohrabrivao grkokatoličke vjernike da javno izjasne svoju vjeroispovijest te je podržao reorganizaciju u tajnosti struktura Grčkokatoličke Crkve. Od kolovoza 1956. podvrgnut je kućnom pritvoru u pravoslavnom manastiru Ciorogârla gdje je proveo posljednje tri godine svojeg života. Tamo je bio podvrgnut neprestanim pritiscima, sve do posljednjih dana, da porekne zajedništvo s Petrovim nasljednikom i katoličkom vjerom. Umro je 4. kolovoza 1959. odbijajući prihvatiti liječenje po cijenu izdaje svoje Crkve.

Sluga Božji Alexandru Rusu, sin grkokatoličkog svećenika, rođen je 22. studenoga 1884. u Şăulia de Câmpie, u Transilvaniji. Poslan je u Središnje sjemenište u Budimpešti gdje je diplomirao teologiju 1910. i zaređen za svećenika iste godine u Blaju. Profesor teologije, ravnatelj kršćanskih novina Unirea u Blaju, pristalica prava svoje Crkve, bio je rektor Teološke akademije u Blaju od 1925. do 1930. kada je imenovan za biskupa nove grkokatoličke eparhije Maramureș i posvećen je 30. siječnja 1931. Uhićen je 29. listopada 1948. i zatvoren u koncentracijskim logorima Dragoslavele i Căldărușani zajedno s drugim grkokatoličkim biskupima. U razdoblju od 1950. do 1955. bio je zatvoren bez osude u zatvoru u Sighetu. Preživio je režim istrjebljenja tog zatvora, a 1955. odveden je također u razne kućne pritvore odakle je ohrabrivao grkokatoličke vjernike da javno izjasne svoju vjeroispovijest i podržavao je reorganizaciju u tajnosti struktura Grkokatoličke Crkve. Od kolovoza 1956. boravio je u kućnom pritvoru u pravoslavnom manastiru Cocoș. Ponovno je uhićen 30. prosinca 1956., podvrgnut istragama tajne policije Securitate i osuđen na „doživotni zatvor“ iz lažnih političkih razloga Vojnog suda u Cluju. Tijekom šest i pol godina ponovno je prošao razne zatvore s teškim režimom te je umro 9. svibnja 1963. u zatvoru Gherla zbog trovanja krvi (sepse), nakon 15 godina života u logorima, zatvorima i kućnim pritvorima zbog njegove odanosti Petrovu nasljedniku. Pokopan je na groblju u zatvoru Gherla, a njegova grobnica nije prepoznatljiva.

Sluga Božji Iuliu Hossu, sin grkokatoličkog svećenika, rođen je 31. siječnja 1885. u Milaș Mareu, u Transilvaniji. Poslan je u Rim gdje je diplomirao filozofiju 1906. i teologiju 1910. na Papinskom sveučilištu Urbaniana te je zaređen za svećenika 27. ožujka 1910. Nakon povratka u domovinu, obavljao je razne službe u Lugojskoj kuriji, a tijekom Prvog svjetskog rata bio je vojni kapelan. Imenovan je 1917. biskupom Gherle. Bio je istaknuta osoba u Transilvanijskoj uniji s Kraljevinom Rumunjskom 1918. Zbog svoje crkvene predanosti i uključenosti u život župa dobio je nadimak „biskup kanonskih posjeta“. Nakon uspostave komunističkog režima, zajedno sa svim drugim grkokatoličkim biskupima, neustrašivo je odbacio sve trikove komunističke vlasti koja je imala za cilj uništiti Rumunjsku Grkokatoličku Crkvu. Pripremio je vjernike za teške dane koji su uslijedili. Uhićen je iz mržnje prema katoličkoj vjeri i zbog zajedništvu sa Svetom Stolicom u noći između 28. i 29. listopada 1948. te zatvoren u koncentracijskim logorima Dragoslavele i Căldărușani zajedno s drugim rumunjskim grčkokatoličkim biskupima. Između 1950. i 1955. odveden je u surovi zatvor u Sighet. Iz tog zatvora 1955. odveden je u razne kućne pritvore. U posljednjih 14 godina života bio je u kućnom pritvoru u pravoslavnom manastiru Căldărușani. Ondje je bio podvrgnut neprestanom pritisku i poniženju kako bi zanijekao zajedništvo s Petrovim nasljednikom i katoličku vjeru. Papa Pavao VI. dodijelio mu 1969. titulu kardinala inpectore (kardinal u tajnosti). Ipak je odbio napustiti zemlju kako bi otišao u Rim preuzeti čast. Razboljevši se ozbiljno, prekasno je odveden u bolnicu u Bukurešt gdje je umro 28. svibnja 1970. Njegov duhovni testament bio je: „Moja borba je gotova, vaša borba se nastavlja.“

Kada je riječ o mučenicima za vjeru, u pozadini je uvijek nekako sama Nedjelja Muke Gospodnje – Cvjetnica, koja je zbog toga i povod ovomu našem razgovoru. Koliko je mučeništvo rumunjskih biskupa bilo sjeme novih kršćana u Vašoj zemlji?
Nedjelja je dan Gospodnji, dan kada je Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt, stoga je Uskrs posljednja točka (ad quem) njegove otkupiteljske misije. Međutim, ne smije se zaboraviti da se uskrsnuće doseže preko Križnog puta. Od trenutka kada su uhićeni, sedam Božjih službenika okupilo se na putu mučeništva, što je njihov križni put, put do kraja. Njihova žrtva nije bila uzaludna jer nakon ukidanja Grčkokatoličke Crkve u Rumunjskoj 1. prosinca 1948. život Crkve nije prestao, već se odvijao u katakombama, a aktivni otpor opstao je tijekom razdoblja komunizma jer su laici ostali vjerni, a svećenici, posvećene osobe i tajno uređena hijerarhija osigurali su kontinuitet crkvenog života. Nakon pada režima i povratka na slobodu Grkokatoličke Crkve, likovi sedam biskupa mučenika postaju sve više rasprostranjeni, modeli života i kršćanske povezanosti. Svojom snagom da se odupru poražavajućoj nazočnosti zla, biskupi Grčkokatoličke Crkve u Rumunjskoj živući su primjer vjere, ljubavi i nade jer su živjeli najviše iskustvo za kršćanina: slijediti Krista do mučeništva. U svijetu koji je obilježen relativizmom, kao što je današnje društvo, ostavština biskupa – koja je ostavljena posebice mladim ljudima, ali ne samo njima – koji su pretrpjeli komunistički progon, prvenstveno je dosljednost u životu svoje vjere i vlastite vrijednosti, vjernosti Crkvi, prihvaćanju Božje volje u svako doba, čak i ako to znači gubljenje slobode, pa čak i smrti. U tom smislu, moto kard. Hossua vrlo je značajan: Naša vjera je naš život, koji stavlja znak identiteta između vjere i života kao dva aspekta jedinstvenog iskustva koji se ne mogu razdvojiti.

Kao postulator njihove kauze, opišite nam kako je ona tekla? S kojim poteškoćama ste se susretali? Kako se na njihovo mučeništvo gledalo do sada?
Riječ je o prvoj kauzi za proglašenje blaženim Grkokatoličke Crkve u Rumunjskoj. Prije toga, do 2014., prepoznato je mučeništvo četvorice katoličkih biskupa u biskupijama Oradea, Satu Mare, Bukurešt i Iaşi. To su blaženi Bogdánffy Szilárd, János Scheffler, Vladimir Ghika i Anton Durcovici. U svim tim kauzama beatifikacije progon je bio usmjeren protiv Rimokatoličke Crkve u Rumunjskoj, a blaženi mučenici uhićeni su jer su se usprotivili planu progonitelja o odvajanju Katoličke Crkve u Rumunjskoj od povezanosti sa Svetom Stolicom i preuzimanju kontrole nad njome.

U kauzi beatifikacije sedam grkokatoličkih biskupa progon je bio usmjeren protiv cijele Grčkokatoličke Crkve. Samo što je, za razliku od Rimokatoličke, u tom slučaju izvršen plan nasilna ukidanja unutar granica. Prema tom planu, u određeno vrijeme, između 27. i 29. listopada 1948., svi biskupi su bili uhićeni jer su kao crkveni vođe reagirali na progon koji je bio usmjeren na ukidanje Crkve, što se i dogodilo 1948. Oni su, sa svim pravnim sredstvima koja su im bila na raspolaganju: prosvjedna pisma nadležnim tijelima, okružnice vjernicima kako bi se ojačala vjera, pastoralni posjeti, jačanje molitve, itd., branili ustanove, strukture i vjernike Crkve te su zbog toga uhićeni i umrli su u zatvoru ili u kućnom pritvoru. Drugim riječima, progonitelj nije ciljao jednoga ili drugog biskupa kao osobe, već na cijelu Crkvu; nije se htjelo eliminirati sedam Slugu Božjih, nego Grkokatoličku Crkvu u cijelosti. Zapravo, liturgijski identitet Grčkokatoličke Crkve – koji je zajednički s većinskom Pravoslavnom Crkvom – doživljavao se kao prijetnja zbog punog katoličkog zajedništva, tj. bilo ju je nemoguće kontrolirati.

Zbog toga je mučeništvo biskupa, u uskom smislu, uključeno u opće mučeništvo cijele Grkokatoličke Crkve. Dokazivanje mučeništva svakog od njih sedam, kroz arhivske dokumente i svjedočenja, moglo se iznijeti tek nakon razjašnjenja progona Grčkokatoličke Crkve i utvrđivanja faza koje su dovele do njezina ukidanja s dekretom od 1. prosinca 1948.

Sama beatifikacija bit će upriličena tijekom apostolskog pohoda pape Franje Rumunjskoj od 31. svibnja do 2. lipnja. U kakvom ozračju tamošnja Katolička Crkva dočekuje ova dva važna događaja?
Beatifikacija sedam biskupa mučenika Grčkokatoličke Crkve vrhunac je posjeta pape Franje Rumunjskoj. Božanska liturgija, u kojoj je također umetnut svečani trenutak beatifikacije, odvijat će se na poznatom Polju slobode u Blaju, povijesnom mjestu s velikim simboličkim značenjem za Transilvaniju jer su prvi put 1848. okupljeni Rumunji tu izrazili želju za jedinstvom zemlje. Nakon crnog razdoblja komunizma i više od 40 godina skrovita života Grčkokatolička Crkva u Rumunjskoj živi radost da ima svoje biskupe mučenike među blaženima u raju koji su uneseni u Martirologij Crkve, a to znači predloženi su kao autentični modeli kršćanskog života.

Što danas možemo reći o katoličkoj zajednici u ovoj državi Istočne Europe?
Iako, sveukupno gledajući, u Rumunjskoj katolici čine 5% pučanstva, katolička zajednica je složena stvarnost. Postoji 12 biskupija: šest latinskog i šest bizantskog obreda. Dvije biskupije latinskog obreda sastavljene su od rumunjskih vjernika, dok su preostale četiri sastavljene od mađarskih vjernika i male skupine njemačkih vjernika. Što se tiče Grčkokatoličke Crkve, broj njezinih vjernika je smanjen zbog 41 godine progona. Stoga, primajući u posjet Petrova nasljednika, to predstavlja posebnu priliku za malo stado da obnovi svoju vjeru i, s druge strane, konkretnu priliku da ponovno pokrene svoju predanost zemlji.

Kakav je suživot s većinski pravoslavnim pučanstvom?
U Kraljevskom ustavu iz 1923. Pravoslavna i Grkokatolička Crkva, koje su imale važnu ulogu u ostvarenju Velikog jedinstva 1918., jednako su definirane kao nacionalne Crkve. Nažalost, nakon 1947. i uspostavljanja komunizma, ateizam je postao državna politika, a religijski kultovi su se najviše tolerirali. Neke od njih priznala je država, ali sve ostale denominacije bile su klasificirane kao „sekta“ ili, u slučaju protivnika u tradicionalnim Crkvama, „anarhističke skupine“. Posebna pozornost posvećena je Grčkokatoličkoj Crkvi koju je poslijeratni komunistički režim proglasio nezakonitom, po uzoru i naređenju sovjetskih okupatora koji nisu mogli tolerirati duhovnu vlast Vatikana nad vjernicima koji su ostavljeni iza Željezne zavjese. Od 1. prosinca 1948. u Rumunjskoj je zabranjen grčkokatolički obred, a njegova je baština nacionalizirana ili prenesena Pravoslavnoj Crkvi. Sve se dogodilo u ime „ponovnog ujedinjenja“ većinske Crkve i „obnove duhovnog jedinstva“ pravoslavnih. Tijekom 45 godina komunizma svi vjerski obredi su patili, a to razdoblje ostaje u svakom od njih kao patnja, mučeništvo i hrabrost. Ali u nekim slučajevima to također znači nakloniti se moći, suradnji ili nedjelovanju kada vjernici očekuju suprotno.

Nakon pada režima i povratka Grkokatoličke Crkve na slobodu, to su bile teške godine borbe za povrat imovine i povratak crkava u vlasništvu pravoslavnih zajednica. Odnosi između dviju Crkava bili su zasjenjeni vlasničkim pitanjima koja još uvijek nisu riješena u cjelini, već su umanjena izgradnjom novih crkava, zgrada i itd., koje su potrebne za obnovu upravnih struktura Crkve.

Polako se poboljšavaju odnosi između Pravoslavne i Katoličke Crkve, tako da je Rumunjska 1999. postala prva zemlja pravoslavne većine koju je u povijesti posjetio Vrhovni svećenik. Papa Ivan Pavao II. primljen je s oduševljenjem i ljubavlju stotina tisuća Rumunja. Svi su, bez obzira na vjersku pripadnost, vidjeli u njemu „najdražeg Papu u povijesti“ i čovjeka koji je odigrao najvažniju ulogu u propasti komunističkih diktatura. Sada, 20 godina nakon povijesnog posjeta Sv. Ivana Pavla II. Rumunjskoj, na papi Franji je da nas posjeti.

Što Papin pohod, ali i ova beatifikacija u ovomu trenutku predstavljaju za cijelu Rumunjsku?
Apostolski dolazak pape Franje u Rumunjsku istinski je povijesni događaj koji radosno ispunjava sve vjernike jer Sveti Otac dolazi ojačati ljude u vjeri, promovirati opće dobro i jedinstvo cjelokupnog rumunjskog društva. Idemo zajedno! – to je geslo posjeta kao izraz želje Svetog Oca da upozna i promiče jedinstvo kršćanske vjere između katolika, pravoslavaca, reformiranih i promiče dijalog kršćanstva s drugim vjerama. Posjet Njegove Svetosti bit će prilika da se pokaže kako se u Rumunjskoj, unatoč poteškoćama zbog socijalnih i gospodarskih procesa naslijeđenih od komunizma, razvijaju duboki odnosi i s europskim prostorom kultiviraju vrijednosti Europske Unije i promiče se složeno značenje ljudskog ispunjenja. Rumunjska će moći prikazati Svetom Ocu sliku zemlje u kojoj se vjera živi u različitim crkvenim stvarnostima, ali koja njeguje sve velike vrijednosti čovječanstva. Bit će to i prigoda da se proslavi mučeništvo sedam biskupa Grkokatoličke Crkve koji su ostali vjerni svojim odnosima s Rimom, jednim od korijena na kojima se temelji identitet naroda i rumunjskog jezika, unatoč ugnjetavanju kojem je bila podvrgnuta. Sadašnji posjet Rimskog Pontifeksa većinskoj pravoslavnoj zemlji još jednom pokazuje njegovu želju da približi Katoličku Crkvu Pravoslavnoj.