Čet, 23. Veljača 2017. 11:10
Još od 2003. na posljednju nedjelju u mjesecu siječnju obilježava se Dan molitve za mir u Bosni i Hercegovini. Tim povodom smo o miru u BiH razgovarali sa sarajevskim imamom, gospodinom Muhamedom ef. Velićem.
Razgovarala: Josipa Prskalo
Muhamed Velić rođen je 10. siječnja 1975. u Jajcu. Potiče iz vjerske obitelji. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu te Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, gdje priprema i magistarski rad. Profesionalno je angažiran kao imam, hatib i muallim pri Medžlisu Islamske zajednice Sarajevo. Više od 13 godina kolumnist je islamskih informativnih novina Preporod i zvaničnog web portala Rijaseta Islamske zajednice. Aktivno sudjeluje u medijskoj prezentaciji islamskog vjerovanja, pragme i baštine. Bošnjaci su njegova šira obitelj, a čitav je svijet njegova domovina, s osobitim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. On je i autor, publicist i analitičar vjersko-kulturne i društveno-političke zbilje. Suradnik je i nekoliko dnevnih listova i magazina te je autor dvije knjige.
Poštovani gospodine Veliću, možete li nam reći što je to, prema Vašem mišljenju, mir iz perspektive Bosne i Hercegovine?
Mir iz perspektive BiH je multistrukturalna supstanca, to je kao slika na zategnutoj koži (metafora Amina Maloufa), u koji god dio dirnete, trese se cijela slika i koža. Tako da u Bosni i Hercegovini nema mira bez potpunog mira, u svim segmentima. Ali je svakako najvažniji mir na političkom polju, kojeg naravno prate i garantiraju europski i uopće međunarodni čimbenici. Mir je onda kada je svima i svakome mir i kada je mirno svugdje. U Kur'anu Bog objavljuje: „O vjernici, svi uđite u mir i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni“ (Krava, 208.).
Svjedoci smo kako podneblje na kojemu živimo često nije odisalo mirom te je nerijetko bilo poprište raznih ratova… Možemo li i danas prepoznati neke povijesne ostatke koji utječu na izgradnju mira?
Za rat i pobornike rata uvijek je važna ta povijesna konotacija. Ona figurira kao dodatni razlog, motiv, kao ideja ili, pak, urnek. Uvijek su tu i neki neraščišćeni računi, a povijest je puna toga – neraščišćenih stvari i računa. Povijest treba ostaviti povjesničarima i školama, a ne političarima i usijanim nacionalističkim glavama; iz nje treba crpiti pouku radi šire društvene koristi, a ne tražiti razloge za nove ratove i agresije. No, zašto potenciram faktor politike i ulogu države/a u kontekstu govora o čuvanju mira i izazivanju sukoba?! Pa, zato što oni i jesu protagonisti u izazivanju sukoba, te imaju glavnu ulogu u povijesti nasilja. Autorica Karen Armstrong u jednoj od svojih posljednjih knjiga Polja krvi: religija i historija nasilja, u kontekstu terorizma, sukoba i uopće ratovanja, kaže sljedeće: „Postoji opća znanstvena suglasnost da su neka od najvećih po obimu djela terorističkog nasilja protiv civila bila izvedena od strane država, a ne od neovisnih grupa ili pojedinaca. U nacionalnim ratovima 20. st., stotine tisuća civila bili su bombardirani zapaljivim napalm bombama ili onima koje isisavaju zrak. Tijekom Drugog svjetskog rata, saveznički znanstvenici su pažljivo proračunali mješavinu eksploziva i strukture vjetrova kako bi stvorili uništavajuće vatrene oluje u gusto naseljenim područjima u njemačkim i japanskim gradovima upravo kako bi stvorili strah kod stanovništva. Postoji, međutim, najmanje jedna točka po kojoj se svi slažu: terorizam je u osnovi i inherentno politički, čak i onda kada su drugi motivi – religijski, ekonomski ili društveni umiješani, uvijek vezani za moć – njezino stjecanje ili njezino održavanje. Prema jednoj od pionirskih stručnjakinja na ovom polju, sve terorističke organizacije, bilo da je njihov dugoročni politički cilj revolucija, nacionalno samoodređenje, očuvanje ili obnova statusa quo, ili reforma, angažirane su u svojevrsnoj borbi za političku moć s vlastima nad kojima žele izvršiti utjecaj i zamijeniti ih. Tvrdnja da je primarna motivacija neke terorističke akcije politička može izgledati očigledna – ali ne i za one koji su, čini se, odlučni smatrati takva zločinačka djela nasilja samo kao 'besmislena'. Mnogi su toga gledišta, što nije iznenađujuće, pa smatraju kako je religija, koju inače poistovjećuju s iracionalnošću, upravo taj krajnji razlog. Jedan od najistaknutijih je Richard Dawkins, koji tvrdi kako je 'jedino religijsko vjerovanje dovoljno jaka sila da motivira takvo krajnje ludilo kod inače zdravih i pristojnih ljudi'. Međutim, ovo opasno pojednostavljivanje izvire iz pogrešnog razumijevanja i religije i terorizma. To je, naravno, dovoljno poznati izraz sekularističke pristranosti prema modernosti, koja je 'religiju' žigosala kao nasilnu, nerazumnu silu koja mora biti isključena iz politike civiliziranih nacija. Na neki način, ona propušta uzeti u obzir da sve velike svjetske religijske tradicije dijele jedno od svojih najvažnijih načela, tj. imperativ ophođenja prema drugima na način kako bi netko želio da i sam bude tretiran. Ovo, naravno, nije poricanje da je religija često bila upletena u terorističke zločine, međutim, daleko je lakše učiniti je žrtvenim jarcem, umjesto da se pokuša uvidjeti što se zapravo događa u svijetu“ (Armstrong, Karen, Polja krvi: religija i historija nasilja, Biblioteka Reforma, Buybook, Sarajevo, 2016., str. 334.).
Njemački kancelar Willy Brandt 1981. rekao je kako „mir nije sve, ali bez mira sve je ništa“. Što su, prema Vašem mišljenju, najveće prepreke miru?
Ovdje su „zubi“, kao sredstva rata, trenutno poprilično klimavi i otupljeni, ali još uvijek ima režanja i zle volje, nažalost. A tu je zapravo i problem. No, iznađu se sredstva sasvim brzo. Netko ih preko noći ubaci i istrese među ljude, kao u ružnom snu u vaš krevet. Politički interesi i interesi moćnika su generatori rata, a interesi običnog čovjeka su uvijek oni koji idu u prilog miru. Nažalost, interesi običnog čovjeka su rijetko kada u prvom planu. Nedavno su me upitali u kontekstu mira kod nas, ali i u svijetu, što bi trebalo uraditi? Rekao sam kako treba oduzeti moć i utjecaj određenim političkim centrima i moćnicima, kojima je rat u interesu.
Je li, prema Vašem mišljenju, Daytonski sporazum iz 1995., donio mir Bosni i Hercegovini?
Zaustavio je rat, a mir trebamo uspostaviti svi i donijeti ga kao takvog, jedni drugima, kao nasušnu potrebu, ali i kao dar. Naravno, to je proces. A Bog nas itekako gleda u tom procesu.
Papa Franjo govori o „trećem svjetskom ratu“ koji se vodi „u dijelovima“. Kako Vi gledate na ovu postavku i gdje se naša zemlja nalazi na toj „mapi“?
Da, čuo sam za tu izjavu, zapravo, čitao sam o tome. Slažem se i dijelim strah i zabrinutost s papom Franjom da smo mi već uvelike u „trećem svjetskom ratu“. On se naravno ne vodi doslovce i frontalno na svim stranama svijeta, ali pogledajte Bliski istok, on je gotovo u cijelosti u najbrutalnijem ratu i bratoubilačkom ubijanju, u kojem su najvažniji svjetski čimbenici i moćnici umiješali svoje ruke i koji zapravo vode ratove i testiraju oružja i borbenu spremu. A onda se iz tog žarišta prenosi sukob u ovoj ili onoj mjeri, na ostatak svijeta. Vratimo se na Maloufovu metaforu slike na zategnutoj koži, to je slika današnjeg svijeta, gdje god da dirnete, trese se cijeli svijet.
Prije točno dvije godine na društvenim mrežama podijelili ste tekst o nemilom događaju koji se zbio za vrijeme džume namaza, kada su Vam u džamiju došla trojica ekstremista, simpatizera tzv. Islamske države, te izazvali pometnju. Koliko zapravo osobe poput njih, svojim riječima i djelima ugrožavaju mir u našoj zemlji?
To što se dogodilo u mojoj džamiji bilo je incidentne prirode. Točno je da su to trojica ekstremista, koji su došli na džumu namaz i napravili pometnju, pa smo ih izbacili iz džamije. Ali, kasnije smo saznali da su bili planski i tendenciozno poslani napraviti belaj. To je ono o čemu govorim, uvijek postoje centri i moćnici koji žele izazvati nered i istim upravljati. Vjerski ekstremisti i ekstremizam kao učenje (sjetimo se Kundere koji kaže kako su ekstremi granice iza kojih život prestaje) se još uvijek ne prima u masovnom smislu u svijesti ovdašnjeg čovjeka. A oni (ekstremisti), zapravo, mogu biti opasni tek onda ako iza sebe budu imali konkretnu političku podršku. Sve do tada su incidentne prirode i ne mogu opstati.
Koji su konkretni koraci koje Islamska zajednica u BiH čini glede pojave takvog oblika interpretacije islama i kako se može riješiti problem intelektualnog ekstremizma?
Vjerujem da ste vidjeli i čuli o prošlogodišnjim akcijama i inicijativama u vezi s paradžematima! Pa bila je i hutba reisu-l-uleme po tom pitanju, nešto ranije, koja je bila obvezujuća za sve imame i hatibe da je pročitaju kao fetvu vjernicima, itd. No, ključ i rješenje tog problema i mnogih drugih sličnih je u institucionalnom učenju i jedinstvenoj instituciji. Institucionalno učenje i djelovanje preventivno je razvoju ekstremne i svake druge izopačene i destruktivne svijesti. Institucija je „tor“ u kojem je „stado“ sigurno. Vukovi su uvijek izvan tora.
Što glede izgradnje mira mogu učiniti vjerske zajednice u BiH, ali i konkretno svaki vjernik?
Vjerske zajednice trebaju se baviti svojom misijom, a ne da budu služavke bilo koje politike. Misija vjerskih zajednica je izgraditi i očuvati mir u čovjeku, mir među ljudima i mir među grupama. To je ta multistruktura: u čovjeku treba smiriti motive, među ljudima interese, a među grupama identitete. A svaki bi vjernik trebao primarno slušati taj unutarnji glas u sebi, koji mu stalno govori i pita ga je li ono što radi – to s čime je zadovoljan Uzvišeni Bog, a drugima ne željeti ono što ne želimo samima sebi. To bi bilo dovoljno za mir u sebi, u svojoj kući i cijelome svijetu.
Koje biste pozitivne primjere koji oslikavaju mir u našoj državi izdvojili?
Vjerske zajednice dobro funkcioniraju na razini Međureligijskog vijeća (MRV), ali, budimo realni, MRV i nije bio na nekom ozbiljnom testu i pred nekim velikim izazovom! No, ono što istinski oslikava pozitivne primjere mira u našoj državi je život običnih ljudi. Oni zaista u miru i dobroj suradnji žive svoje živote. Ne treba ih u tome ometati. A politika baš to hoće, nažalost.
Javnosti je poznato da ste prilično aktivni na društvenim mrežama te da često na taj način upravo odašiljete poruke mira što prepoznaju mnogi, bez obzira na religijsku pripadnost. Smatrate li da bi se tema izgradnje mira trebala više potencirati u medijskom prostoru?
Da, o miru i dobru, bez obzira činili li ga mi ili netko drugi, treba toliko glasno i preglasno govoriti kako bi se utišale sile zla i rata, da bi se nadglasale i dobrotom okupirale. Treba napraviti taj paradoks: neka mir „okupira“ nemir, a dobro zlo! Što se tiče mog angažmana i mojih aktivnosti na društvenim mrežama, trudim se ljudima uliti nadu, vratiti im osmijeh na zabrinuta lica, kazati koju lijepu riječ utjehe, ohrabrenja, Istine, podrške, na putu prema Božjem Zadovoljstvu. To je (moja) misija na društvenim mrežama.