Josip Gelo, član Vijeća za obitelj BK-a BiH

Naše kuće ponovno trebaju postati Crkve u malom


Crkva u Bosni i Hercegovini po četvrti put obilježava Dan obitelji - na Kupresu 25. srpnja. On je ove godine u znaku 1. svjetskog dana djedova i baka i starijih osoba. Sugovornika na temu obitelji pronašli smo u Josipu Geli, članu Vijeća za obitelj BK-a BiH.

Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Gosp. Gelo rođen je 1966. u Ljubunčiću kod Livna gdje je pohađao osnovnu školu. U Visokom je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju, a potom u Sarajevu i Zagrebu na KBF-u pohađao studij teologije. U školi Matija Gubec u Zagrebu zaposlio se 1991. i već u travnju 1992. otišao s livanjskim studentima na livanjsko bojište. U ratu je bio zapovjednik studentskog pješačkog voda, potom savjetnik za PD u zapovjedništvu livanjske brigade Petar Krešimir IV. Nakon rata postao je voditeljem Odsjeka iseljeništva i informiranja u Općini Livno, a zatim predsjednik Općinskog vijeća Livno i ravnatelj Franjevačkog muzeja i galerije Gorica Livno (FMGG). Obnašao je dužnost izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika u Republici Italiji, San Marinu i na Malti. Imenovan je veleposlanikom pri Svetoj Stolici 10. svibnja 2018. da bi ga član Predsjedništva BiH Željko Komšić opozvao 19. veljače 2019. Trenutno je viši kustos u sakralnoj zbirci FMGG-a, član Gradskoga vijeća Grada Livna i član Vijeća za obitelj pri BK-u BiH. Oženjen je i otac troje djece.

Poštovani, s obzirom na sveprisutni individualizam gdje se svatko poziva na „svoje mišljenje“ te globalne migracije koje ljude „razbacavaju“ svuda po svijetu, što možemo reći da je obitelj?

U „kršćanskoj Europi“ do jučer nam je bilo jasno kako je obitelj zajednica muža i žene i da je svrha kršćanske ženidbe usmjerenje prema dobru supružnika i prema rađanju i odgoju djece. Provedete li danas u zemljama EU-a anketu s pitanjem "Što podrazumijeva termin obitelj?", vjerojatno ćete i sami biti zatečeni odgovorima. Liberalistička propaganda o samom poimanju značenja termina obitelj želi unijeti, prije svega, zbunjenost i nesigurnost u javnosti, a naravno, s tim treba krenuti već od školskih klupa. Ona želi relativizirati kršćanski pogled na obitelj, poljuljati vjeru u ispravnost našeg kršćanskog poimanja obitelji propagirajući rodni identitet različit od spola po rođenju, homoseksualnost, pedofiliju te redefinirati sam pojam obitelji. Obitelj kakvu je mi poznajemo, uz unutarnje probleme s kojima se ona susreće, danas je na udaru brojnih vanjskih čimbenika pa i čimbenika globalne migracije koja je razdvojila i rasula brojne obitelji po cijelome svijetu.

Razvidno je, dakle, kako je u zapadnoj civilizaciji na djelu redefiniranje obitelji na temelju rodne ideologije. Što, prema Vašem mišljenju, donosi tendencija da djeca više nemaju oca i majku, nego „roditelja 1“ i „roditelja 2“?

Mene kao oca obitelji to vrijeđa. Ja ne želim biti broj 1 ili 2. Je li nas, koji smo većina, itko upitao što mislimo o tome? Ako želimo biti demokratska Europa, postavimo referendumsko pitanje: želimo li se izjašnjavati kao otac ili majka, ili kao roditelj broj 1 ili 2? Ako netko želi biti broj, načelno nemam ništa protiv, no ja želim biti ono što jesam – otac i muž. Ovakvo redefiniranje obitelji Europi je nanijelo i nanijet će neprocjenjivu štetu jer brak kakva poznajemo gubi svoj smisao, što i jest cilj liberalističke agresivne propagande. Bez tradicionalnih obitelji neće biti djece, a bez djece Europa kakvu poznajemo osuđena je na propast.

S obzirom na rečeno, može li se govoriti o „armagedonskoj borbi“ u današnjem vremenu između dobra i zla upravo na području i sadržaju obitelji? I u čemu bi se to zrcalilo?

Bitku između Boga i sila zla u dolini Harmagedon u svom proroštvu najavio je apostol Ivan u knjizi Otkrivenja u 16 i 20. poglavlju. On prorokuje kako će sotona "izići da zavodi narode na četiri kraja zemlje da ih skupi za rat i da će opkoliti tabor svetih – 'ljubljeni' grad. Tada će sići vatra s neba i progutati ih". Borba između dobra i zla itekako je očita kad je riječ o obitelji, o ljudskom dostojanstvu i spolnosti. U parlamentima europskih zemalja, prema dobro pripremljenim propagandnim scenarijima raznih lobista, donose se brojni zakoni kojima se uređuju „temeljna ljudska prava“. Ti i takvi zakoni daju nam "pravo" na pobačaj djeteta do 24 tjedna trudnoće. Daju nam "pravo" oduzeti život začetome djetetu i biti čisti pred ljudskim zakonima. Daju nam "pravo"eutanazirati ljude. Kao istospolna zajednica imamo "pravo"udomiti dijete istoga spola. Djeca od 14. godine imat će "pravo"sama odabrati kojeg su roda. Već se uvelike propagira i lobira za legalizaciju pedofilije. Uloga roditelja u odgoju djece želi se marginalizirati, u protivnom, ukoliko roditelji budu učili djecu suprotno "zakonskim odredbama", postoje socijalne službe koje im mogu oduzeti dijete. Sad bih ja postavio pitanje: jesu li sva ova prava u suprotnosti s Kristovim naukom? Kojim putom je odlučila krenuti zapadna civilizacija? Hoće li dalje nastaviti s Kristom ili protiv Krista? Onaj koji ima kršćansku nadu zna kako će završiti rat sa zlim i pozvan je govoriti istinu, a na Vama je, također, da ju nastavite objavljivati.

Crkva kontinuirano već više od pola stoljeća inzistira na tomu da je obitelj „kućna Crkva“ (usp. LG 11). Što Vi o tomu, kao otac jedne obitelji, možete kazati?

Papa Ivan Pavao II. pozivajući se na LG 11, reče: „Budući je Stvoritelj svega ustanovio bračnu zajednicu kao izvor i temelj ljudskoga društva, obitelj je postala prva i životna stanica društva. Obitelj ima organske veze s društvom jer ona je njegov temelj. U krilu obitelji se rađaju građani i oni u obitelji uče prva znanja društvenih krjeposti, koja su duša života i razvoja društva.“ Rođen sam i rastao u brojnoj obitelji. Sjećam se mog djetinjstva i povečerja. Znao sam da s prvim sumrakom trebam biti u kući budući da je to bilo vrijeme obiteljske molitve. Molitva se čula u gotovo svakoj kući u selu. Bilo je puno selo djece. Odrastajući zajedno, učili smo se dijeliti, voljeti, natjecati, služiti, boriti i pomagati. Majka, otac i djed su u nama izgrađivali osjećaj za Boga, obitelj, Crkvu i društvo u cjelini. Sad kad imam svoju obitelj, zajedno sa suprugom nastojim prenijeti na djecu krjeposti u kojima su me odgajali moji roditelji. Naše kuće ponovno trebaju postati Crkve u malom. Boriti se sa zlom možemo jedino pouzdanjem i oslanjanjem na Gospodina održavajući u molitvi iskrenu vezu s Njim.

Papa Franjo u postsinodalnoj apostolskoj pobudnici Amoris Laetitia br. 274 ističe da je obitelj „prva škola ljudskih vrjednota jer učimo mudro koristiti slobodu“. Na koji to način prenijeti mladima koji su, pod prividom slobode, svakodnevno izloženi napadima relativizma i porocima svake vrste?

Mlade trebamo neprestance podsjećati kako je istinska sloboda čovjeka u vršenju Deset Božjih zapovijedi koje nam je dao sam Bog u svojoj objavi Mojsiju. Oni trebaju razumjeti kako nam dane zapovijedi uređuju odnos s Bogom i odnos s ljudima. Naša roditeljska obveza jest učiti djecu koristiti slobodu na ispravan način i ukazivati im da ih svako kršenje bilo koje zapovijedi čini robovima grijeha. Kršćanska obitelj jest i treba biti prva škola ljudskih vrjednota. Papa Benedikt XVI. govoreći o današnjoj diktaturi relativizma, kaže kako se tu radi o "sukobu dvaju pogleda na svijet: onog koji vjeruje u postojanje načela i nepromjenjivih vrjednota, koje je Bog upisao u ljudsku narav, te onoga koji drži da ne postoji ništa čvrsto i trajno, nego da je sve relativno s obzirom na vrijeme, mjesta i okolnosti. Ako ne postoje apsolutne vrjednote i objektivna prava, ljudski se život svodi na grozničavu potragu za užitcima te na egoistično zadovoljavanje instinkata i subjektivnih 'potreba', prozvanih nova 'prava'". Nažalost, mnogi mladi pod utjecajem medija stekli su krivo poimanje slobode, nudi im se „sloboda“ bez odgovornosti, sloboda po kojoj mogu činiti gotovo sve što im se svidi jer sve je relativno. Mladi o svemu mogu imati svoje mišljenje pa i o općim vrjednotama i raditi što hoće pa makar to u nekim segmentima ugrožavalo i slobodu drugoga. 

Jedna od – da tako kažemo – pošasti koja pogađa ovdašnje narode, a osobito Hrvate, jest odlazak mladih pa i cijelih obitelji u inozemstvo. Iako nitko nema pravo nikoga osuđivati zbog toga, može li se u tom procesu gledati i gubitak dijela identiteta onih koji odlaze?

Prema podatcima UN-a, iz istočnih zemalja iselilo se 17 – 25% populacije, a riječ je uglavnom o mladima. Dosadašnja iskustva hrvatskog iseljeništva pokazala su da već u drugoj generaciji, a pogotovo trećoj dolazi do gubljenja dijela identiteta. Naravno, treba omogućiti svakomu da bira svoj put, no sve nas pogađa odlazak kćeri, sina, brata, susjeda. Bojim se da će mnogi mladi pasti u zamku liberalističke propagande koja želi u nama ubiti osjećaj pripadnosti narodu, vjeri i obitelji.

Što iz vjerničke perspektive kazati mladima koji žele otići odavde? Vi imate iskustvo života i rada u inozemstvu kao svojedobni veleposlanik BiH pri Sv. Stolici…

Rekao bih im da ostanu ovdje i pokušaju život graditi na svojem ognjištu, među rodbinom, prijateljima sunarodnjacima u svojoj zemlji. Nije život vani onakav kakvim ga predstavljaju. Ako gledamo samo materijalnu stranu, imate razlog za otići. Međutim, "nije u šoldima sve",kako pjesma kaže. Kad bi novac bio jamac sreće, ljudi u zapadnim zemljama bili bi najsretniji ljudi na svijetu, a oni to nisu. Odnosi su oni koji ljude čine sretnima. Ako imate dobre odnose s ljudima i Bogom, na dobrom ste putu biti sretni ljudi. Mi u BiH i HR još uvijek imamo vremena jedni za druge. Mladima bih rekao: ako razmišljate o odlasku, prije tako ozbiljne odluke bilo bi potrebno sagledati razloge za i protiv, što dobivate, a što gubite. Ako odlučite otići, ne zaboravite tko ste, što ste i odakle ste. Živite u skladu s Bogom i sa sobom. Većina mladih odlazi radi boljeg života, no mislim da u životu nije toliko bitno koliko ćemo imati, puno je važnije što ćemo učiniti s onim što imamo, kako ćemo iskoristiti talente koje nam je Bog darovao. Unosite vrjednote u sredinu u koju dođete i ne dopustite da Vam uzmu slobodu i ono što jeste. Budite glasnici nade, ljubavi i mira. Ma gdje bili, gradite bolji svijet služeći Gospodinu u veselju.

Koji su, zapravo, prema Vašem mišljenju, osnovni izazovi s kojima se susreće jedna katolička obitelj u Bosni i Hercegovini?

Slično je to kao i u Hrvatskoj. Osnovni izazovi su podići djecu, odgojiti ih u ljubavi prema Bogu i čovjeku, usaditi im opće vrjednote kako bi sutra mogla biti društveno korisna, zatim dati im mogućnost školovanja i dostojanstvena života.

Kao izravna posljedica posljednjega rata stoji činjenica da je Banjolučka biskupija „devastirana“. No, još uvijek živa! Što kazati onim obiteljima koje kao apsolutna religijska i nacionalna manjina žive među većinom pravoslavnih ili muslimana?

Crkva u Banjolučkoj biskupiji, usprkos strašnim progonima, još uvijek živi. Nije lako slijediti Kristov nauk poslije svega što su proživjeli katolici Banjolučke biskupije, ali zar i Krist nije raspet? Rekao sam da su po meni dobri odnosi s Bogom i ljudima put do sretnijeg života. Isus sam nam je ostavio dvije zapovijedi ljubavi: ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Naše je svjedočiti ono u što vjerujemo u svim životnim uvjetima, bilo to zgodno ili nezgodno. Nije lako oprostiti, ali sam siguran da je lakše oprostiti, nego živjeti u mržnji. Praštanje oslobađa, a mržnja nas drži zarobljenima.

Svjedoci smo kako se mladi sve teže odlučuju na sakrament ženidbe. Na koji ih način ohrabriti i pomoći im?

Ovo danas postaje sve veći problem i na ovom planu trebaju se više angažirati, kako crkvene, tako i društvene strukture. Školstvo, politika i gospodarstvenici trebaju stvoriti mladima uvjete da mogu dostojno živjeti od svoga rada. Mislim da nije dovoljno u župama organizirati samo tečajeve za brak prije vjenčanja. Potrebno je za mlade organizirati predavanja na kojima bi ih se animiralo i bolje upoznalo sa samim sakramentom ženidbe. Danas se mladi susreću uglavnom po kafićima i disko klubovima. Mislim da tu nemaju dobre uvjete za bolje upoznavanje. Sjećam se kako je jedan moj prijatelj prije 20-ak godina došao na ideju preko ljeta organizirati u prirodi druženje mladih uz sport, razgovor i jelo. Samo tog ljeta među njima su se formirala četiri para. Uz organiziranje ovakvih ili sličnih druženja, organiziranje zajedničkih društveno korisnih akcija, možemo stvarati pozitivan ambijent gdje bi se mladi bolje upoznavali i odlučili na sakrament ženidbe.

Ako se nastavi odlazak mladih, koja je budućnost obitelji u BiH? Hoće li na Crkvi kao instituciji ostati samo graditi staračke domove?

Mladima i obiteljima u BiH potrebna je sigurnost, ne samo materijalna, nego i politička. U BiH, zemlji u kojoj su mnoga politička pitanja neriješena, u kojoj je gospodarstvo na niskim granama, teško je naći i ponuditi mladima prihvatljive razloge za ostanak, no vjerujem da ćemo imati dovoljno mudrosti i izići na kraj s problemom iseljavanja. Kad me pitate koja je budućnost obitelji u BiH, ja bih postavio protupitanje: koja je budućnost obitelji na Zapadu? Dovoljno je napraviti usporedbu i kvalitetnu analizu stanja u onim obiteljima koje poznajemo, a koje su davno otišle iz naših sredina i naših obitelji koje su ostale na ognjištima, i brzo ćete doći do rezultata kako mi u većini slučajeva imamo puno kvalitetniji obiteljski život, no lošije materijalne mogućnosti. Mi imamo veliku dijasporu što nam otvara mogućnost animiranja naših iseljenika za ulaganja u BiH. Mnogi od njih još uvijek su emotivno vezani za svoj rodni kraj i to treba iskoristiti. Uz to što su stekli kapital, stekli su određena iskustva i znanja u poslu, koja bi nam mogla biti na obostranu korist. Bolja materijalna situacija sigurno bi usporila odlazak mladih, a ujedno bi i omogućila povratak onima koji se žele vratiti. U vezi s pitanjem o staračkim domovima, želim reći da smo kao narod u povijesti preživjeli puno teže situacije i vjerujem da ćemo prebroditi i ovu. Crkva smo mi, a ako ne bude nas, neće nam trebati ni starački domovi.

Sv. Ivan Pavao II. definirao je obitelj kao „put Crkve“ (Familiaris consortio). Koji bi, prema Vašem mišljenju, bio odgovor vjere na izazove koje današnje društvo stavlja pred obitelj?

Sv. Ivan Pavao II. naglašava kako se "obitelj treba vratiti 'početku' Božjeg stvarateljskog čina i da je uspostavljena kao 'prisna zajednica života i ljubavi'“.On navodi četiri zadaće obitelji: stvaranje zajednice osoba, služenje životu, sudjelovanje u razvoju društva i sudjelovanje u životu i poslanju Crkve. Kao vjernici ne možemo se ponašati indiferentno na sve ono što se događa unutar naših obitelji i u društvu oko nas. Trebamo biti aktivni. Mi kao putujuća Crkva molitvom, ljubavlju, vjerom i djelovanjem dužni smo boriti se za obitelj, biti u službi života i na korist društva. Naše je poslanje boriti se za život, za slobodu i dostojanstvo ljudske osobe ukazujući na društvene anomalije i razotkrivajući zle i materijalističke naume onih koji kroz državne zakone žele ozakoniti ono što se kosi s Kristovim naukom.