Razgovarao: Dražen Kustura

Kardinal Bassetti rođen je 7. travnja 1942. u Popolano di Marradiju, u Biskupiji Faenza-Modigliana, kao prvo od troje djece svojih roditelja. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1966. Biskupom ga je imenovao Sv. Ivan Pavao II. u srpnju 1994. Najprije je bio ordinarij u Biskupiji Massa Marittima-Piombino, nakon toga je od 1998. bio biskup u biskupijama Arezzo-Cortona-Sansepolcro. Papa Benedikt XVI. ga je 2009. imenovao nadbiskupom Perugia-Pievea. Iste godine postao je potpredsjednikom Talijanske biskupske konferencije (CEI). Među Kardinalski zbor uvrstio ga je papa Franjo na konzistoriju 22. veljače 2014. Osim službe nadbiskupa, od 24. svibnja 2017. mons. Bassetti je i predsjednik CEI-ja. Slovi za biskupa koji je društveno osjetljiv za one u najvećoj potrebi, a zanimljivo je da je 2016. napisao Križni put kojega je predmolio Sveti Otac u rimskom Koloseumu.

Uzoriti, jedna od prvih Isusovih poruka nakon uskrsnuća bila je: „Ne bojte se!“ (usp. Mt 28,10). Žive li kršćani danas u strahu, i koliko je ova Isusova poruka aktualna u ovome trenutku?

Ova poruka je vrlo aktualna, ne samo za kršćane, nego i za cijelo čovječanstvo. Doista, moderni čovjek često živi u strahu i otuđenosti. Strah je izazvan jednom zastrašujućom ekonomskom krizom koja je izbrisala mnoge društvene sigurnosti koje su se činile već stečenim, a otuđenost, koja je proizvod globalizacije, potpuno je preoblikovala svjetsku ravnotežu. Ono što je nekoć bilo središte svijeta, danas polako postaje periferija, počevši od Europe. Ali kršćanin zna, ili bi trebao znati, da je strah svojstven ljudskoj duši. Čak se i Isus u Getsemaniju borio s tim strahom, ali nada koju je objavio Uskrsli veća je od svakoga našega straha. Ne smijemo zaboraviti da smo stvoreni za nebo. To je naš pravi cilj.

Je li današnjem čovjeku govor o uskrsnuću „težak“ pa bi se jedni – kao u slučaju Sv. Pavla u Ateni – rugali, a dugi rekli: „Još ćemo te o tom slušati!“ (usp. Dj 17,32)? Koji su, prema Vašem mišljenju, glavni problemi i izazovi u naviještanju Kristova uskrsnuća danas?

Uskrsnuće je srce kršćanske vjere: ako u svakodnevnom životu to bude izbrisano ili marginalizirano, postojanje svakog čovjeka bit će više neplodno i uvjetovano prolaznim radostima ili s naizgled besmislenom boli koja dotiče ljudske živote. Postoji izvanredna slika Piera della Francesca o uskrsnuću koja govori, ne samo stanovnicima Sansepolcra iz 16. stoljeća, već i muškarcima i ženama svakog vremena. Iza onih ljudi koji spavaju i onih kojih plaču ispred grobnice - koja je također prekrasna freska današnjeg društva - stoji ponos i sigurnost Uskrsloga. To uskrsnuće, dakle, nije samo povijesna činjenica koja se dogodila u prošlosti, nego je i današnji događaj koji se neprestano ponavlja. Ta se činjenica odnosi na svako ljudsko biće: pod uvjetom da je voljno otvoriti svoje oči, um i srce Gospodinu.

U svetkovini Uskrsa slavimo pobjedu života nad smrću, dobra nad zlim, nade nad beznađem... Kako danas prenijeti tu poruku nade, osobito u brojnim zemljama u kojim je kršćanstvo u krizi?

To nije samo jedna kriza, nego se, najvjerojatnije, suočavamo s krajem tisućljetne povijesne ere. Gotovo svugdje, ali posebno u zemljama drevne evangelizacije kao što je Europa, pozvani smo biti Crkvom na nov način, bez uzimanja ničega više zdravo za gotovo, već s velikom hrabrošću i misionarskim duhom. Stoga je temeljno, prije svega, ponovno razmisliti o sebi i životu unutar crkvene zajednice, stavljajući na stranu legalizam i birokraciju kako bi se stvorio prostor za kreativnu snagu Duha Svetoga. Zato je bitno obnoviti važnost prve objave, čak i u njezinoj prvotnoj i kerigmatskoj verziji, kako nas i poziva papa Franjo u Evangelii gaudiumu.

Nažalost i ovaj Uskrs mnogi će dočekati u strahu za vlastitu sigurnost. Mislimo, prije svega, na zemlje u kojima je rat kao što je npr. Sirija. Može li uskrsni misterij utjecati na moćnike da zaustave ratove i ubojstva nedužnih? Je li u aktualnom trenutku teško čovjeku govoriti o istinskoj radosti koja svoje utemeljenje ima u Uskrsu?

Teško je govoriti o uskrsnoj radosti, ali - bolje gledajući - to je uvijek tako bilo. To je poteškoća koja je svojstvena povijesti spasenja koja je već proročki dobro definirana u evanđeljima. Dakle, još jednom, Isusovo „ne bojte se“ odjekuje. Današnji čovjek, uplašen i dezorijentiran, također je materijalistički i konkretni čovjek koji unatoč svemu u svojem srcu osjeća potrebu za beskonačnošću. Na tu žeđ za beskonačnošću treba odgovoriti navješćujući radost evanđelja, kako nas uči Franjo, bez stavljanja utega na ramena ljudi ili izgradnje intelektualnih apstrakcija. Radosno evanđelje koje čini konkretnog čovjeka u svakodnevnom životu. Na primjer, to je radost nerođena života ili postojanje obitelji koja obećava ljubav zauvijek ili radost geste bratske ljubavi prema onima koji nemaju ništa, jer nema ništa važnije od davanja života za svoje prijatelje. Radost kršćana uvijek je suprotna mentalitetu svijeta.

Ovih dana dali ste intervju gdje ste kazali „da je za jednog katolika nemoralno gledati u migrantu neprijatelja“. Koja je zadaća Crkve s obzirom na migrante? Kako im Crkva može pomoći u prilagođavanju u europsko društvo?

Nažalost, zbog migranata se vodi dramatična politička bitka. Ali za Crkvu to apsolutno nije pitanje politike, nego obrane ljudskog dostojanstva. Prije svega, život se mora braniti. Uvijek! A onda, ako postoji migrant koji riskira umiranje u pustinji, u izbjegličkom kampu, u moru ili uz cestu, toj osobi se mora pomoći kao što je učinio dobri Samarijanac, bez „ako“ i bez „ali“. Drugo, postoji veliko pitanje integracije. Proces integracije migranata u europska društva mora se upravljati s ljubavlju i odgovornošću prema svima, onima koji dolaze i onima koji su već došli. I da bi se svi zaštitili, mislim da prije svega trebamo formirati migrante, počevši od učenja jezika, i drugo, treba izbjegavati stvaranje geta u predgrađima. U oba slučaja Crkva može dati golem doprinos. I već ga daje.

Crkva, ali i društvo imali su brojne izazove u posljednja dva stoljeća kao što su: fašizam, nacizam, komunizam, relativizam... Koji su najveći izazovi s kojima se Crkva danas susreće i kako na njih odgovoriti?

Crkva dobro zna tko je „knez ovoga svijeta“, i svako povijesno razdoblje ima svoja proturječja, pa čak i progone. Danas živimo u svijetu brzih promjena, gdje sve izgleda nesigurno i neizvjesno. S jedne strane, nove tehnologije praćene širenjem ateističkog humanizma, kako ih je definirao otac De Lubac, potkopavaju ontološki status čovjeka i zaštićeni status Stvoritelja. S druge strane, niz novih političkih ideologija, često povezanih s ksenofobičnim i suprematističkim vizijama, ugrožava temelje civilnog i dijaloškog suživota. Međutim, kršćanin, suočen s ovim svjetovnim pozivima koji ponekad mogu biti i uvjerljivi, pozvan je svjedočiti vjeru s mučeničkom hrabrošću i živjeti u svijetu znajući da je njegov cilj Nebeski Jeruzalem. Društveni nauk Katoličke Crkve, shvaćen u cjelini, nezamjenjiv je kompas društvenog angažmana katoličkih laika.

Danas se često govori o različitim krizama: ekonomska, društvena, vjerska, obiteljska... Koju ulogu u društvu trebaju imaju kršćani, posebno svećenici i biskupi, te kako ocjenjujete današnje obitelji posebno u Italiji?

Obitelj u Italiji, unatoč mnogim poteškoćama, i dalje nastavlja biti stijena našeg društva. Osnovati obitelj danas je nevjerojatan čin junaštva jer to znači ići protiv društvenog i kulturnog sustava koji favorizira svaku individualnu želju lišenu svake odgovornosti. Danas se čini gotovo nemogućim govoriti svijetu o postojanju vječne ljubavi koja ne završava i koja nije podijeljena. Pa ipak, unatoč vrlo dugom nizu prepreka koje otežavaju življenje bračnih drugova - od odsutnosti državne politike, do širenja ideologija koje ugrožavaju ljudsko dostojanstvo - obitelj i dalje nastavlja biti utvrda, zapravo stijena društva. Nikada kao danas mora se snažno ponoviti da obitelj između muškarca i žene, otvorena za djecu, nije preostala struktura povijesti, već je temeljna i nezamjenjiva stanica našeg zajedničkog života.

Koja bi Vaša uskrsna poruka bila katolicima i svim ljudima u BiH?

Želio bih podijeliti cijelom narodu Bosne i Hercegovine svoj osobni blagoslov i očinski zagrljaj koji dolazi iz dubine moje duše. Oni koji su doživjeli rat u nedavnoj prošlosti poznaju patnju, tugu i žalost, ali oni koji danas doživljavaju suživot, mir i dijalog na putu su prema Bogu. Htio bih podsjetiti sve muškarce i žene dobre volje na neuništivost života jer očuvanje ljudskog dostojanstva nas sve ujedinjuje.

Katolicima želim da prožive ovaj Uskrs s radošću i ljubavlju. Bez straha, bez ljutnje, bez pohlepe. Gospodin prolazi: ne bojte se otvoriti svoja srca beskonačnoj Kristovoj ljubavi.