Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Damir je rođen 21. travnja 1982. u Sarajevu, s prebivalištem u Brezi. U tom je rudarskom gradu završio osnovnu i srednju školu. Najprije je radio na različitim mjestima kod privatnika. U Rudniku mrkog ugljena Breza zaposlen je od 2009. Radi u pogonu Jama Sretno, na radnom mjestu „služba ventilacije“. Oženio se 2011. te, za sada, ima jednoga sina. Živi u rodnome gradu i, kako je posvjedočio župnik preč. Pero Brkić, aktivan je u župnoj zajednici koja za svoj patron ima Sv. Barbaru, zaštitnicu rudara. Upravo uz njezin blagdan razgovarali smo s Damirom.

Poštovani, što znači biti rudar?

Iskreno, osobno dugo vremena nisam to mogao u pravom smislu pojmiti. Međutim, u zadnje vrijeme – otkako sam postao i otac, stvarno osjećam ponos biti rudar. Zato ne mogu ni shvatiti ljude koji kažu: „Samo da mi je iz jame izići.“ Ne, ja idem u jamu i na to sam ponosan. To je u mome slučaju svojevrsni nastavak obiteljskoga zanimanja. Djed s očeve strane bio je rudar; stric mi je bio rudar… Zapravo, samo otac i majka nisu na izravan način bili povezani s rudnikom, a svi ostali jesu. Staviti šljem na glavu – ne mogu patetično reći da je čast, ali otvorena srca idem.

Mnogo je ljudi koji će kazati kako ne bi nikada „živi pod zemlju. Kakvo je to iskustvo: ući „pod zemlju“?

Prvi silasci „pod zemlju“ su teški. S vremenom to postane malo lakše: čovjek stekne znanje i iskustvo. Osobno sam još kao dosta mlad – sa školom silazio u jamu. Međutim, i dandanas ima mjesta gdje se čovjek nikada ne može naviknuti da mu bude „svejedno“. Specifičnost rudarstva je što postoje različita mjesta u rudarskim oknima. Ima prostorija gdje – da tako kažemo – normalno idete, dođete, sjedite, ležite u nekim prostorijama, jedete… al' stvarno postoje i ona mjesta kamo je uvijek opasno otići. Radeći na postavljanju sustava ventilacije, prođemo različita mjesta. Konkretno smo zaduženi da ima zraka u jami, da nije prevruće, da nije hladno i da nije „zaplinjena“ prostorija, tj. da nema nekih štetnih plinova kao metana i ugljičnog monoksida. U našoj jami Sretno u Rudniku Breza, uz to što imamo kvalitetan ugljen, javlja nam se ovaj ugljični monoksid koji je otrovan plin. Ugljen sam po sebi oksidira – kad ima zraka u određenoj količini i pod određenim okolnostima, on počne oksidirati te se pali bez izvora vatre. Tako da uistinu nije svejedno. Al' opet radimo. Straha ima i treba ga imati – to stalno ponavljamo. Jer čim uđeš u jamu sa strahom – dobro je, al' čim se opustiš, uvijek nešto bude.

To nije posao za svakoga?

Definitivno nije za svakoga. Ima ljudi koji su jako dobri radnici, ali rudarski posao ne bude za njih.

Čim se rudar spusti na radilište u jamu, ne može mu biti svejedno. Sve do tamo može ti biti opušteno, ali kad se dođe na radilište, tu nikome nije svejedno. Već ta činjenica upućuje da ovo nije posao za svakoga.

Je li rudarski posao vrjednovan u društvu?

Ne! U zadnje vrijeme pogotovo ne. Na nas društvo gleda kao na „treće lice“. Neki dan su nam i rekli da smo im jedna velika omča oko vrata. No, vrijeme će pokazati jesmo li omča.

Kada malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da se danas ništa ne poštuje. U državi BiH rudare se gleda kao na neko prošlo zanimanje, kao zastarjelo zanimanje, iz nekih minulih vremena. Također, u ovom sada vremenu to je promatrano kao jedno prljavo zanimanje. Ljudi ne pridaju pozornost rudarima. Pa i u rudarskim mjestima kao što je Breza reći: „Ja sam rudar“, nailazi na reakciju: „Primitivac.“

Kakvi ljudi idu za rudare?

Pa, mentalno i fizički zdrava osoba može biti rudar. I prema novom zakonu, također se traži da ima završenu osnovnu školu i zanat. Rudari, iskreno, jesu malo „grublji“, da ne kažem „primitivni“. Pogotovo da bi bio rudarski šef, moraš biti jako „teška“ osoba: moraš imati snage poslati čovjeka na neko mjesto u rudniku i znati da se možda neće vratiti.

Međutim, svi ti „loši“ šefovi, upravnici, obični rudari… imaju nešto što ih zajednički obilježava. Kao ilustraciju navest ću samo: kada nam je od jednoga kolege dijete zaglavilo u bolnici, odmah smo kontaktirali šefa; istoga je trena došao u „furlezu“ (to je germanizam, kao i „rukanje“, k'o kad su Austrijanci sve napravili) te iznio problem; istoga smo se trena svi angažirali te prikupili među sobom novac kako bi se čovjeku pomoglo. Eto, to su rudari.

Da budeš gladan u jami dok je jedan rudar tu – ne možeš biti; da ti rudar neće dati napit' se vode, pojest', da ti neće pomoć' – to ne može biti. To što je rudar solidaran sa svime i sa svima jedna je od njegovih bitnih oznaka. Nije jedno dijete u Brezi bilo bolesno i da se za njega prikupljao novac, a da rudar nije sudjelovao u tome. Pogotovo ako je riječ o nekome od rudara.

To što čovjek zna kako opasan posao radi i da silazeći u jamu – „pod zemlju“, može se, ne daj Bože, dogoditi da živ ne iziđe… možda ga to učini osjetljivijim i, da kažemo, poniznijim?

Upravo to. Jer mi i po Zakonu o rudarstvu ne smijemo sami raditi. Dakle, osim na nekim tzv. „strojarskim mjestima“, nigdje ne smije jedan rudar raditi. Nikada ne smijemo biti sami iz razloga da se nešto ne bi dogodilo, da se nešto ne bi otkrilo što može i druge ugroziti.  

Primjerice, nedavno smo kod nas u jami imali požar niotkud – samo jednostavno planuo u ćošku. Kolega je prošao tu oko 2 sata ujutro, a oko 4 h je zvao dežurni i alarmirao da nešto ne valja. Odmah su tu svi došli, sve nadležne službe kako bi se riješio problem. Što znači da uvijek jedni na druge moramo vrlo dobro paziti. To nas onda obilježava i kao ljude, a ne samo dok smo u jami, kao radnike. Stoga među rudarima nikada nisam osjetio da ima međureligijskih ili međunacionalnih problema.

Zašto je rudarski kruh – „kruh s devet kora“?

Rudarski je posao stvarno težak. Po specifikaciji: u jami nema ništa lakše od 100 kilograma, ni jedan instrument. Sve je, da kažemo tako, jedna debela željezurija. Doduše, sada oprema napreduje, pa postoje i strojevi koji pomažu. Recimo, imamo stroj koji uzme neki instrument i odnese ga na drugo mjesto, ali opet ga moramo pomicati, gurati, primaknuti ručno… A sve skučeno. Svi su hodnici dimenzija 3 x 4 maksimalno. Najčešće su ipak 3 x 2: znači visina je 2-3 metra, a širina 2. I sve je željezurija, sve je samo po sebi teško, pa još kad ga treba premjestiti, možete misliti što to znači u takvom prostoru. A pod nogama vam je uvijek onaj sitni materijal, ugljen. Pa kad naletite nekad na ploču, onda bude sklisko i nestabilno. Onda bude prodor vode i napravi se blato. Ili dođe do pojave metana, pa moraš povući opremu. Ili dođe do obrušavanja prostorije, pa također valja izmjestiti opremu. Dogodi se da je čovjek mokar od glave do pete… Uz to, u rudniku se ne može odmah „kopati“. Prvo treba otvoriti jedno polje pa tek krenuti s iskopavanjem. Znači, prvo morate iskopati sebi hodnik, spremiti tu svu mašineriju, pa tek onda početi otkopavanje tim „širokim čelom“ ili „komorno“. A to sve nije tako lako. E, to je tih devet kora.

U politički nesređenoj zemlji kakva je Bosna i Hercegovina rudarstvo nailazi na različite probleme. Vi ste nedavno izišli i na ulice prosvjedovati. Koji je osnovni povod?

Hajmo malo dublje, može? Odavno mi imamo problema jer, kako su nam rekli: mi smo ovom društvu „omča“. Tako da su kod nas stalno teme: zatvaranje, stečaj, smanjenja plaća. Zato imamo jako veliki odlazak mlade radne snage. Najviše nam idu iskusne zanatlije: električari, strojari, bravari. A ti nam ljudi najviše trebaju. Također, i ti „kopači ugljena“ o kojima se priča. To su ljudi koji jako dobro rade. I ne idu oni što ne vole rudnik, nego što ne znaju što raditi. Ne znaju mogu li se oženiti, mogu li onda živjeti u Brezi… I onda, jednostavno neće više riskirati pa odlaze. Ne da ne vole, kako rekoh, rudnik, nego ne vide perspektivu ni izlaz iz problema.

Konkretan povod što smo sada izišli na ulice jest što su nam u zadnje vrijeme htjeli smanjiti doprinose. Prije pola godine – neću reći da su nam ukrali – ali nam nisu platili mjesečnu proizvodnju jer su rekli da nije bila dobra. Kao: „Morali smo je otpisati“, a opet su taj ugljen spalili i iskoristili. Govorim o Elektroprivredi, preciznije o Termoelektrani Kakanj.

Nama tonu ugljena računaju po kaloričnosti, pa nam je cijena ugljena padala do 30 KM. Sada smo jedva nekako izišli na 40-45 KM. Kao usporedbu valja navesti da je tona običnoga kamena 30 KM. A mi ugljen vadimo s 400 metara ispod zemlje, sa svim ventilacijama, transportima, gumama, znači njima prodajemo za tih 45 maraka…

Mi smo ugovor, tj. taj koncern Elektroprivrede na način da će oni od nas kupovati ugljen: ako bude malo Brezi, pomoći će Zenica, ako bude malo Zenici, pomoći će Breza; mi ćemo vam davati plaću (jer plaću nam daje Elektroprivreda), a opremu ćemo vam mi kupovati… Što se od svega toga ispostavilo: jedino da nam diktiraju cijenu ugljena, a niti pomažu, niti daju opremu – zadnji su to put učinili 2014. I ništa više. Sada su nedavno tražili smanjenje koeficijenta. I nije im uspjelo, pa su nam uveli – a to je ono pravo kapitalistički – reorganizaciju društva. Zapravo im najviše smetaju naši invalidi: netko tko je radio u jami pa se ozlijedio i našli mu neko drugo mjesto i radi, a po zakonu mu moraju dati „jamsku“ plaću. E, sada im takvi smetaju. I što se događa? Na radilištu je glavni – kopač ugljena. (To je osoba koja iza sebe ima tri čovjeka, plus električar, plus bravar). Njegova je osnovica oko 800 KM. Oni su je htjeli spustiti na 550 KM. Njegova će plaća biti manja za 300 KM. Onda nam govore: ako bude rudnik dobro radio, povećat će nam plaću.

Tko to zapravo diktira?

Najvećim dijelom Elektroprivreda i manjim Ministarstvo za energetiku i rudarstvo FBiH. E, sad, mi smo izišli s uvjetima da se kopaču poveća osnovna plaća i ne bude 800 KM, nego 1 000 KM. Tražimo smjenu direktora – jer nam tvrtka ne ide naprijed. I da nam se uplati staž. Recimo, ja radim 12 godina u rudniku, a ni dana mi nije uplaćeno radnog staža. Kao da nikada nisam radio. A ima slučajeva da ljudi po 15 godina rade i ništa im staža nije uplaćeno.

Rudari će obustaviti rad?

Uzmimo za primjer Zeničko-dobojski kanton. Tu imamo tri rudnika: Zenicu, Kakanj i Brezu. U sredini je Termoelektrana Kakanj. Oni jako kvalitetan ugljen sa separacije u Brezi dobiju za 40-ak minuta po cijeni od 45 KM. Sada su tražili da nam obore plaće pa bi naš NK radnik zarađivao nekih 500-600 KM. Znači, silaziti u jamu za te novce? Pa, nećete naći čovjeka koji će za to mjesečno samo hodati po Brezi. Onda smo stali, i sada nijedan rudnik neće dati ni kilogram ugljena nikomu dok se stvari ne riješe.

A rješenje bi bilo zapravo da Elektroprivreda ispoštuje dogovor: da barem krene staž uplaćivati. Svjesni smo da ne mogu odjednom uplatiti sve svim rudnicima, ali da barem započnu taj proces.

Može li se ugljen nekomu drugom prodavati osim Elektroprivredi?

Koncern nama „štima“ koliko ćemo prodavati. I sada nam daju samo 10% da prodamo. Zimi nam odobre malo više, ali njihov čovjek – on se zove prokurist – sjedi kod nas i kontrolira naše račune. Rudnik Breza nešto izvozi i u Srbiju, a prodajemo također i građanima za ogrjev.

Koja je perspektiva ovoga posla? Na nedavnoj Konferenciji UN-a o klimatskim promjenama (COP26) istaknuta je potreba smanjenja do potpuna ukidanja fosilnih goriva među kojima je i ugljen...

Jest, i mi to sve znamo. Međutim, Federacija BiH, i cijela naša zemlja ne može funkcionirati bez struje. Raspored termoelektrana napravljen je tako da svi imamo struju. I mi ju izvozimo. Ja to nisam znao, al', recimo, na moru je ljeti struja iz Kaknja; u Beču za vrijeme adventa je iz Tuzle zato što je najjeftinija… Dakle, znamo da su tražili do 2030.-’35. ukidanje fosilnih goriva. No, to će kod nas biti teško postići bez ogromnih ulaganja.

Mi imamo zalihe ugljena i rudnik će raditi sve dok je termoelektrana. Pa ne možemo tek tako reći kako ćemo sve benzinske zatvoriti jer nećemo fosilna goriva, ali gdje su nam auti na struju? Pričaju o famoznim projektima, o vjetroelektranama, o solarnim elektranama, o hidrocentralama…, ali puno će godina proći dok će to kod nas moći zadovoljiti potrebe velikih potrošača.I