Razgovarala: Josipa Prskalo

Naša sugovornica s. Bertila rođena je 11. svibnja 1948. u Bosanskoj Posavini u Adi, župa Sv. Ivana Glavosjeka u Odžaku. U Družbu Služavki Malog Isusa stupila je 1963. Prve zavjete položila je 1967. u Zagrebu, a doživotne 1973. u Čardaku kod Modriče. Najveći dio redovničkog života posvetila je radeći sa starim i bolesnim osobama u Caritasovim ustanovama kao njegovateljica, pratiteljica umirućih i ravnateljica u domu. U Njemačkoj je provela 24 godine, u Austriji – u Klagenfurtskoj biskupiji sedam, a u Belgiji pet godina. Briga za stare i bolesne bila je njezina velika ljubav i zadovoljstvo. Od 1983. do 1989. bila je provincijalna glavarica Provincije Bezgrješnog začeća BDM-a. Od 1992. djelovala je u Gašincima kod Đakova gdje se posvetila brizi o izbjeglicama koje su tamo bile smještene. Sada brine za bolesne i stare sestre u Vitezu.

Poštovana s. Bertila, 7. i 8. prosinca obilježava se 50. obljetnica osnutka Provincije Bezgrješnog začeća BDM-a sestara Služavki Malog Isusa u Sarajevu, i njezin Dan. Što nam možete reći o tomu?
Obljetnice su dobra prigoda pogleda prijeđenoga puta, a ujedno stanka usmjeravanja pogleda u budućnost. Početak života jedne obitelji, pa tako i redovničke, vidim kao životni udah Duha Svetoga koji oživljava dobro sjeme i daje mu sve potrebne sastavnice da može rasti sa svrhom donošenja dobrih plodova za korist onima kojima je namijenjeno. Tako je i s početkom života naše provincije.

Koje su bile okolnosti osnutka Vaše provincije?
Kada je nakon Drugoga vatikanskoga sabora, po preporuci dokumenta Perfectae caritatis sazvan Izvanredni kapitul Družbe 1969., raspravljalo se o njezinu životu i radu. Donesena je odluka o osnivanju triju provincija. Jedna od odrednica bila je i teritorijalna, a odnosila se na biskupije u nekadašnjim republikama Jugoslavije. Tako su zajednice u biskupijama uz jadransku obalu uključene u Splitsku provinciju Sv. Josipa, biskupije središnje i istočne Hrvatske u Zagrebačku provinciju Srca Isusova i Marijina, a biskupije Bosne i Hercegovine, te Srbije i Crne Gore u Sarajevsku provinciju Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije. Tada je uređeno poglavlje u Pravilima Družbe o organizaciji poslanja, sve u svrhu boljega vodstva, upravljanja apostolata zajednica i sestara. U nazivima provincija Generalni kapitul se vodio duhovnošću utemeljitelja družbe, sluge Božjega nadbiskupa Josipa Stadlera. On je dolaskom u Bosnu svoju nadbiskupiju posvetio Presvetome Srcu Isusovu. Častio je Isusovu Majku Mariju. U svojoj prvostolnoj crkvi dao je načiniti oltar Majci i bez grijeha začetoj. Upravo na oltaru Bezgrješne je svetohranište, a u istoj lađi je i njegov grob. Preminuo je upravo na svetkovinu Bezgrješne 1918., a njegovo tijelo čeka uskrsnuće u podnožju oltara Bezgrješne. Čudesna utemeljiteljeva ljubav prema Bezgrješnoj i njegovo sveto preminuće na tu svetkovinu tkivo je imena naše Sarajevske provincije.

Možete li nas podsjetiti na nekoliko najvažnijih nadnevaka provincije u ovo pola stoljeća?
Mislim da su provincijski kapituli posebno važna vremena, duhovi za život zajednice. Kroz 50 godina slavili smo ih 15. Svako zasjedanje donijelo je važne odluke za život provincijske zajednice. Doživjele smo i radost pokretanja postupka za proglašenje blaženim našega oca utemeljitelja. Glas o svetosti njegova života daje nam veliku duhovnu snagu i pomoć. Obnova naših samostana nakon ratnih stradanja i uništenja doživjele smo kao znak osobite Božje brige za život naše redovničke obitelji. Utemeljiteljeva spomen-soba u samostanu Egipat, te utemeljiteljeva spomen-kuća u Slavonskom Brodu stvarni su dragulji njegove duhovne i tvarne baštine koja je važna, ne samo za našu redovničku obitelj, nego i Svetu Crkvu.

Kongregaciju sestara Služavki Maloga Isusa utemeljio je sluga Božji Josip Stadler 1890. u Sarajevu. Danas je sjedište družbe u Zagrebu. Što na osnovu toga možemo iščitati?
Da, sluga Božji, nadbiskup Josip je u Sarajevu osnovao Družbu sestara SMI. U Sarajevu je Kuća matica družbe – samostan Betlehem u kojem je sve do Drugog svjetskoga rata djelovala Vrhovna uprava družbe. Nažalost, komunistički režim odredio je oduzimanje djece o kojoj su se sestre brinule, protjerivanje sestara i oduzimanje imovine, svih samostana. Naša Kuća matica je i danas u posjedu državnih vlasti, služi za srednju medicinsku školu. Unatoč čestim potraživanjima nije nam vraćena, niti nam je dopušteno korištenje zgrade koju je naš otac utemeljitelj gradio i koja je svojevrsna zadužbina za život sestara i odgoj djece bez roditeljskoga staranja zbog kojih smo i osnovane. Stoga se može reći da naša Vrhovna uprava družbe od 1949. živi u izgnanstvu.

Vi ste neko vrijeme svojega redovničkoga života proveli izvan Bosne i Hercegovine. Kakav je pogled izvana na djelovanje Vaše družbe u domovini?
Razlog odlaska sestara u inozemstvo, još 1957., bio je povezan s ekonomskim razlozima, kao i kod odlaska naših ljudi. Sestre su najčešće dobivale poslanje u drugim državama kako bi bile suradnice svećenicima u pastoralnom radu. Tako je bilo u Kanadi, Italiji, Njemačkoj, Francuskoj i Belgiji. Ja sam bila poslana u Essen. Radila sam u patronažnoj njezi bolesnika. Sve što smo zarađivale bilo je na raspolaganju našoj upravi u domovini za uzdržavanje zajednica: školovanje mlađih i njegu bolesnih i starijih sestara. Mi smo živjele i radile za život zajednica u domovini. Crkva u Njemačkoj ima karitativnu organizaciju Kirche in Not. Mi smo doživljavale da živimo i radimo za našu trpeću Crkvu u domovini.

Koje biste izazove izdvojili s kojima su se u ovih 50 godina sestre SMI morale nositi na području provincije?
Povijest Družbe sestara SMI isprepletena je milosnim vremenima-danima. Utemeljitelj je napisao da je družbi sam Bog početak, da počiva na trojakom otajstvu Isusova začeća, rođenja i bogojavljenja, da postoji kako bi crpeći snagu iz korijena, bila Isusova ispružena ruka ljubavi najzapuštenijima i najranjivijima za koje se nema tko brinuti. U našim sjećanjima žive vremena svakovrsnoga napretka družbe, ali i vremena u kojima se činilo kao da je uništena. Kada je plamtio Prvi svjetski rat, 1915. proslavili smo 25. obljetnicu Družbe. Bilo je to vrijeme njezina najsnažnijega rasta na svim razinama. Kada je otac utemeljitelj preminuo, brojne sestre su izgubile oslonac i sigurnost pa su napustile zajednicu. Ostatak sestara je još većim žarom na pleća stavio teške zadatke i do vremena u kojem je planuo Drugi svjetski rat donijele družbu u časnom napretku. Već sam spomenula kako su sestrama komunističke vlasti sve oduzele, i sve ih prognale. Činilo se da su uništene. Pedesetu obljetnicu družbe obilježile smo u teškoj 1940. godini. Ipak, korijeni su snagom Duha Svetoga dali nove mladice i sestre su se počele vraćati u BiH, a u obiteljskim kolijevkama njihala su se nova zvanja. Baš u tom „suhom“ vremenu osnovana je naša provincija. Tada smo imale jednu dotrajalu obiteljsku kućicu u Bosanskom Brodu od kamo su sestre usmjeravale pogled preko Save na utemeljiteljev rodni grad. Uvijek sam se divila Božjem djelu i snazi koja se očitovala u životu naših sestara, osobito poglavarica. Iz ljubavi su nastajali novi samostani. Nažalost Domovinski rat je sve samostane u Bosni spalio, a sestre su dijelile iskustvo progonstva i izbjeglištva s našim narodom. Čim je Daytonskim sporazumom zaustavljen rat, vraćale smo se na zgarišta, te obnavljale jedan po jedan samostan. Nosile smo se sa svim nedaćama surovih vladavina u trajnom nastojanju sestara vratiti uvjete ljudskom dostojanstvu osoba na rubu društva. Mislim da su najvažniji događaji u životu u provinciji bili zavjetni dani naših sestara, nove sestre s doživotnim zavjetima (Duh Sveti hoće da budemo), milosti jubileja našega oca utemeljitelja, sluge Božjega Josipa. Pokretanje postupka za proglašenjem blaženim izvor je neopisive radosti i zahvalnosti. Ta nas je duhovna snaga neprestano pomlađivala i do danas uzdržala. Hvala Božanskomu Djetetu Isusu!

Dio Vaše karizme jest posebna ljubav za siročad. Koliko je danas još uvijek važna ova karitativna djelatnost, te mislite li da u BiH postoji dovoljno interesa i mogućnosti za pridruživanje Vama u ovom hvalevrijednom radu s djecom?
Prvotna potreba nemoćnih i nejakih bez obitelji, koje je primijetio otac nadbiskup Stadler, radi kojih je i tražio pomoć milosrdnih djevojaka, bila je i ostala temeljna karizma družbe. Potreba nemoćnih i nejakih bez obitelji je i danas magnet okupljanja i udruživanja milosrdnih ljudi. Utemeljitelj je prvi u našim krajevima organizirao sustavnu skrb za djecu i starije bolesnike bez obitelji. Kasnije je to u razmacima preuzimala država po svojim institucijama. Danas te institucije imaju razgranate mreže socijalne skrbi, zakonski uređene. Naravno, i na privatnom području mogu biti osnovane i vođene takve djelatnosti. U BiH je sve rjeđe da državne socijalne institucije za suradnike i partnere izaberu katoličku vjersku zajednicu. Stoga je danas, potrebnije nego ikad, snagom Duha Svetoga razlučiti kako biti od pomoći djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Mislim da je pred našim poglavaricama i sestrama koje su odgovorne za život karizme u sadašnjem društveno-političkom ozračju, veliki izazov, vrijeme odluka po Božjoj volji.

Svjedoci smo, nažalost, kako glede duhovnih zvanja na teritoriju Bosne i Hercegovine nema velika broja zainteresiranih. Kakvo je stanje u provinciji kada govorimo o djevojkama koje pokazuju interes postati kandidaticama?
Da, Vaše pitanje je više konstatacija. Uistinu doživljavamo velike promjene u društvu na svim razinama. Materijalni svijet je prenaglašen. Potrošački mentalitet u trajnom usponu. Digitaliziranje svih segmenata društva. Duhovno ostaje po strani, kao da je povlastica pojedinaca. A u našemu slučaju riječ je o duhovnome pozivu, o duhovnim vrjednotama, o duhovnom životu. Umijeće je zajednice biti danas prisutna i zapažena kao važna, kao mjesto ostvarenja. Katoličanstvo kao duhovna kategorija izgleda da gubi na privlačnosti. Kako će u takvu ozračju mlada osoba donijeti odluku živjeti duhovnim životom i žrtvovati se za spasenje duša svojih bližnjih?! Ipak, hvala dragom Bogu, i danas djevojke čuju u duši duhovni poziv, odazovu se i trude oko svetosti.

Na što možemo reći da ste iznimno ponosni kroz sve ove godine djelovanja?
Nesvakidašnje pitanje jednoj redovnici! Pomislim na roditelje koji su ponosni na svoju djecu u smislu kako pjeva Mato Bulić. Biti ponosna kao redovnica svodi se na ono što mi je drago u zajednici, u našoj prošlosti. Ponosna sam na doprinos sestara Služavki Maloga Isusa u životu mjesnih Crkava gdje smo djelovale ili djelujemo. Na ljubav prema Isusu koju su naše sestre prenosile kao vjeroučiteljice i suradnice u pastoralnom radu. Na osobe kojima smo svojim služenjem i zauzimanjem život učinile dostojanstvenijim, kvalitetnijim. Ponosna sam na svaku sestru koja je posvećenim duhovnim životom nekoga potaknula ili usmjerila na dobru odluku, na siguran put spasenja. Ponosna sam na brojne osobe koje sam imala milost njegovati do kraja života. Vjerujem da su dobri zagovornici milosti kod Oca nebeskoga za našu družbu. Ponosna sam što nam je nezasluženo podaren utemeljitelj sveta života, istinski zaljubljenik u sveto, u čovjeka kao Božju sliku, u patnika kojemu može učiniti život dostojanstvenijim. I na kraju ponosna sam na milost sestrinstva, a to je sestrinski osjećaj prema svakom čovjeku. Upravo po toj milosti zadobila sam bezbroj braće i sestara. To je divno, nezasluženo divan dar!

Kada pogledamo s distance od 50 godina, koliko je od tada do danas kroz provinciju prošlo sestara, te koliko djece je pronašlo svoj dom u Vašim samostanima?
Nisam u prilici sada provjeriti točan broj sestara, ni djece, niti starijih osoba koji su prošli kroz naše samostane. Svaki dan se u molitvi sjećamo naših pokojnih sestara. One su nam prenijele ljepotu poslanja, običaja družbe, utrle put. Pozvane su u drugi život, ali su ostale povezane s nama. Sestre su nam i u vječnosti, a vjerujem i zagovornice kod Isusa. Sjećam se i onih djevojaka koje su krenule misleći da su pozvane, ali život u samostanu nije ispunio njihova očekivanja pa su odustale, krenule drugim putom. Poznajem veći broj njih koje su i dalje ostale povezane s Malim Isusom, s provincijom, s pojedinim sestrama i sa zahvalnošću se sjećaju spoznaja koje su im omogućene upravo u samostanu. Ima i onih koje ne biraju riječi da nađu „krivce“ za svoje odustajanje ili neuspjehe. Ovdje bih željela podcrtati svakovrsnu pomoć sestara u odgoju djece i mladih, ne samo onima koji su bili smješteni u Stadlerovu dječjem Egiptu, nego i djeci u obiteljima, na župama gdje sestre djeluju. S pravom mogu ustvrditi da su sestre bile utjecajne pomoćnice roditeljima u odgoju djece. Kroz naš Duhovni centar Kuću Navještenja u Gromiljaku prošlo je primjerice tisuće djece i mladih. Sestre su im ponudile važna iskustva druženja u vjeri, u molitvi, meditaciji. Dojmljiva su njihova pozitivna svjedočanstva o tome koliko im je provedeno vrijeme u samostanu značilo za rast u vjeri, i svakoj drugoj kršćanskoj vrlini.

U kakvu ozračju je provincija dočekala ovaj jubilej?
Ozračje 50. obljetnice provincije je jubilarno. Potrebno je podvući crtu i krenuti dalje. Mislim da to čini Uprava provincije i svaka sestra ponaosob. Kada smo davne 1915. obilježavale 25. obljetnicu družbe, utemeljitelj je napisao sestrama poznatu okružnicu. Pisao je o zahvalnosti i kazao kako trebamo zahvaliti Bogu za primljene milosti na dva načina: unutarnji i vanjski. Unutarnji je zahvalnost duše u radosti posvećenja, a vanjski je zahvalnost vidljiva u plodovima svetosti i redovničke stege. Živimo u vremenu nesagledivih promjena u društvu, zbunjenosti radi agresivnih ponuda koje ne zavrjeđuju nikakvu promidžbu. Crkva koja diše snagom Duha Svetoga uči nas i nadahnjuje što nam je važno činiti. Razlučivanje potaknuto Duhom Svetim siguran je put naše budućnosti. Najvažnije od svega je imati osjetila duše koja prepoznaju poticaje Duha Svetoga i imati hrabrosti slijediti ih. Osjećam ozračje nesigurnosti u društvu, a taj zrak nesigurnosti udišemo svi. Potrebna nam je snaga koja se dobiva samo na koljenima pred Božanskim Djetetom i još manjim u euharistiji. Neka uvijek živi Mali Isus u našim srcima!