Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić

Svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije don Nikola Sarić rođen je 13. svibnja 1946. u Trilju. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1972., a za misije se zainteresirao preko primjera poznatog hrvatskog misionara o. Ante Gabrića. Dozvolu za misijsko djelovanje dao mu je pokojni nadbiskup Frane Franić, a u svijet se otisnuo zahvaljujući talijanskoj instituciji Missionari della Consolata. Otputovao je 7. rujna 1973. u Tanzaniju gdje je tada bio prvi hrvatski misionar, a iza njega su potom došli don Ante Batarelo, pokojni don Boško Obradović i drugi. O bogatu afričkom iskustvu posvjedočio je tijekom 29. Susreta misionarki i misionara održanom od 2. do 6. srpnja u Šibenskoj biskupiji, ali i za naš tjednik.

Kakav je značaj godišnjeg susreta misionara Crkve u Hrvata?

Posljednji put sam na ovom susretu bio prije četiri godine u Kotoru. Taj nam je susret jako važan. Tu su svećenici i časne sestre koji su došli iz raznih zemalja – od Salomonskih Otoka do Afrike. Okupljamo čitav svijet, a kad se susretnemo radosni smo i sretni da vidimo kako drugi rade i kako njihovi ljudi prihvaćaju Radosnu vijest. Uz to animatori koji su na susretu s nama dobiju živu riječ iz prve ruke o radu i životu misionara. Radost nam je otići na župe i propovjedati našem narodu da vide kako hrvatski misionari idu po svijetu i šire Radosnu vijest. Dobro je i pisati o tome, kao i imati kontakte s našim vjernicima jer su nam potrebne molitve i žrtve. Isus kaže apostolima: 'Dajte im vi jesti.' Trebamo uzajamno raditi, a Bog će nagraditi sve nas i dati nam milost da budemo otvoreni prema Radosnoj vijesti i pomaganju misijama. Na susretima misionara dobijemo ogromnu snagu. Doživljavamo povezanost s našom domovinom – tu smo zajedno s našim sunarodnjacima. Tu molimo i zahvaljujemo. Hvala Bogu što naši vjernici sve to prihvaćaju i oni su naša produžena ruka. Što bismo mi bez njih? Zato hvala od srca svima koji pomažu misije i neka pomažu i dalje jer ljudi imaju još mnogo potreba, najviše po pitanju školovanja i zdravstvene skrbi.      

U misijama ste 44 godine i prošli ste više misija, a sada ste u Dakawi. Koje biste toponime i pothvate izdvojili?

Kao mladi misionar želio sam mijenjati mjesta, a, hvala Bogu, nisam trebao znati druge jezike osim svahilija koji sam učio na tečaju i živeći s narodom. Neka su plemena vrlo otvorena, a druga dosta zatvorena. Dakawa mi je šesta misija. Od 2003. nalazim se u biskupiji Morogoro. Dakawa je 45 kilometara od sjedišta biskupa koji je rekao da će nas on postaviti u tu filijalu pa ćemo skupa razgovarati kako razviti pastoral u tom specifičnu mjestu. Tu ima dosta muslimana, kršćanskih raznih vjeroispovjesti i plemena, među kojima su Masai koji nisu bili kršteni. Hvala Bogu, tu smo od 2003. razvili veliku djelatnost, kao i u svakoj prijašnjoj misiji – ne samo pastoralno djelujući nego i gradeći ceste i mostove, baveći se agrikulturom, mehanikom, drvodjeljstvom... Tu je bilo puno muslimana koji, kako smo čuli iz povijesti, nekada prije nisu bili prihvatili misionare, da se tu katolička crkva sagradi, kao ni da sestre tu naprave bolnicu. Nas trojica misionara smo tu došli i ostvarili lijepe kontakte s muslimanima. Rekli smo im da smo tu poslani od Crkve i tko smo i što smo. Oni su odgovorili: 'Vidimo da ste vi misonari dosta otvoreni, a mi nećemo praviti pogreške naših starijih, nego vas mi prihvaćamo – dobrodošli u naše mjesto i vršite svoju djelatnost...' I počeli smo tu raditi s plemenom Masai.  

Što je otada do danas učinjeno na području gdje živi to pleme?

Razvili smo veliku pastoralnu djelatnost što se tiče sakramentalnog života. Imamo devet filijala, uključujući i Dakawu koja je centar, a na tim prostorima su i tri zatvora. Dosta se toga učinilo u tom kraju – krštavamo djecu, mlade i stare, a imamo i jedan broj i muslimana koji su prešli na katoličku vjeru zahvaljujući našem lijepom kontaktu s njima. Prije dvije godine se dogodilo da su naši ministranti privukli jedno dijete koje ide u šesti razred. Mali je dolazio u crkvu. Jednoga dana je dječak rekao svojem ocu da želi biti katolik, a on se protivio. Međutim, dijete je bilo uporno i otac je prihvatio da mu sin bude kršten, a poslije je i krizman te je sad napisao molbu da ide u sjemenište. I otac mu je to dopustio. Radimo puno na području školstva, zdravstva i poljoprivrede. Imamo tri dječja vrtića. U Dakawi imamo oko 60 djece, a sigurno je 40 muslimanske. Njihovi roditelji daju rado djecu u vrtić jer vide da smo otvoreni prema njima i da misionari pomažu, djeca tu dobiju obrok. Imamo i posebni vrtić za Masaje. Njihova djeca nisu išla u školu jer su ih roditelji slali da čuvaju koze, ovce i krave. Prvo smo im izgradili vrtić, pa sad osnovnu školu. Djeca je vole i žele ići u školu, a sada imamo šest sjemeništaraca Masaja i daj Bože da bude koji svećenik iz tog plemena. Imamo i časnu sestru i ako položi doživotne zavjete – to će biti prva časna sestra Masajka u Africi. Vidite što Bog čini, to su ta čudesa koja mi osjećamo u našem svakidašnjem životu radeći među tim ljudima. Izgradili smo i jedan centar s trećim dječjim vrtićem, kao i jedan mlin da možemo ljudima socijalno pomagati, a bušili smo i bunare želeći im dovesti vodu.

Mlinica i vrtić su bili u sklopu akcije pokrenute prije tri godine preko Papinskih misijskih djela u BiH, a s kojom nas je tada pobliže upoznao don Dražen Klapež koji s Vama službuje u Dakawi?

To je realizirano, a najvažnija je ta čista voda za Masaje. Rijeka je odatle 15 kilometara daleko. Kad smo gradili crkvu, morali smo dovlačiti cisternu s 12 000 litara vode. Onda su ljudi dolazili s kantama i svatko je dobivao pet litara vode, te godine nije bilo ni kiše... Zamolili su nas da ih spasimo jer su žedni. I preko te vode smo došli do tih duša koje vide da mi stvarno radimo za njih. Don Dražen je napravio veliku propagandu među hrvatskim narodom i u BiH je puno učinjeno za to dobro djelo, tako da smo iskopali tri bunara i sada ljudi imaju čistu vodu. A više od 90 posto bolesti dolazi preko pijenja zagađene vode. Moj župnik Dražen se dao za to i to se vidi. Uskoro bismo trebali dobiti dvije časne sestre redovnice Palotinke koje će raditi s Masajima.   

Ogromna uloga

Don Nikola ističe kako misionari u svijetu imaju ogromnu ulogu podsjetivši i na misijski duh Crkve. „Svijet je drukčiji tamo gdje je kršćanstvo prodrlo, kao da se promijenio, jer milost Božja djeluje. Meni je kao misionaru to velika radost“, istaknuo je naš sugovornik prenijevši nam i neke primjere. „Recimo, tamo gdje vjera nije stigla ubijaju albino osobe (osobe koje su bijele zbog manjka pigmenta u koži) i sakate ih radi čarolija koje prave vračari da postanu bogati. Mi u našoj župi imamo albine i naši ih kršćani štite“, ispričao je don Nikola.

Vi ste već odavno prepoznati po djelovanju među Masajima. Kako je bilo na počecima rada s njima s obzirom da je njihovo pleme zatvoreno za prihvaćanje noviteta?
Istina, oni su jako zatvoreni. Kad smo došli 2003., čudno su nas gledali i pitali što želimo. Išli smo im u posjete i jedna me gospođa, koja sada ima sina u sjemeništu, pitala imam li ženu, djecu... Rekao sam da nemam, a onda me pitala što sam došao raditi među njima. Kazao sam joj: 'Budimo strpljivi i mi i vi pa ćete malo-pomalo osjetiti što mi želimo s vama. Mi smo poslani da propovjedamo.' I oni su to prihvatili nekako. Kada smo počeli graditi vrtić, osnovnu školu, lijepu zgradu za učitelje i dom zdravlja koji je već pokriven, pitao sam neke Masajke bi li one voljele da se misionari žene, a one su rekle: 'Neka se ne žene! Da se žene, ne bismo imali ovo što imamo i vi ste uvijek s nama – nema dana da ne povirite.' Oni imaju svoju kulturu. Vjeruju u jednog Boga s dva lica – onaj s crnim želi donijeti kišu – oblaci su crni, a onaj s crvenim želi uništiti sve, da stoka ugine. Oni imaju svoga poglavicu, šefa, i jedan redoslijed od rođenja do smrti – nešto nevjerojatno u njihovoj kulturi. Puno su nam u radu s njima pomogle katehete Masaji koji poznaju svoju kulturu i tradiciju. A žene se ništa ne pita...

Vi se misionari borite i za ljudska prava žena koje se prerano udaju.

Tako je. Mi se borimo. Ima slučajeva da je žena noseća i već je tada to dijete, ako bude žensko, određeno za udaju, za muškarca koji ima 18 godina, a koji je roditeljima dao 12 krava. Znači, ako se rodi žensko, bit će njegova žena. I on mora čekati najmanje 12 godina da ju oženi. Oni djevojčice i obrezuju, što je jako bolno. Rade to kriomice i mi se borimo protiv toga preko državnih vlasti i dosta smo imali uspjeha. Oni vjeruju da djevojka ne može biti dobra majka ako nije obrezana. Ne gledaju kako dijete pati i prihvate to kao takvo. Masai imaju po četiri – pet žena i nema zavisti među tim ženama. Muškarac kaže da mora imati žene i djecu jer ima 200 – 300 grla stoke koju netko treba čuvati. I oni se pozdravljaju pitajući kako su djeca i stoka, a ne pitaju kako je žena... Puno smo napravili i majke Masajke zahvaljuju za ono što smo mi misionari učinili za njih i da dođu do svojega dostojanstva. Sada imamo Masajke koje idu u školu i vrtić.

Kakvo je Vaše osobno iskustvo u misijama?

To je jedno veselje. Velika je radost kada osjetimo širenje Radosne vijesti među poganima. Doživio sam toliko radosti. Živio sam s don Velimirom Tomićem u misiji Mdabulu gdje je bilo 95 posto pogana. Dobro smo se organizirali i svake godine krštavali 300 – 400 mladića i djevojaka koji su prolazili vjeronauk. Krstili smo ih više od 8 000 i od tog područja učinili smo katoličku zonu. Nakon što su im djeca krštena i krizmana, roditelji su nam rekli da vide promjenu na svojoj djeci – prije nisu slušala, a sada slušaju i idu na misu. I onda su i oni poželjeli krstiti se i biti povezani sa svojom djecom ne samo na zemlji već i na nebu. Poučavali smo na stotine starijih i krštavali. Od 1900. bilo je samo dva posto kršćana u čitavoj Africi, a sada ih je 46 posto. Vjera je došla preko raznih misionara...  Mnogi su umrli od malarije ali to je išlo dalje.

I Vi ste se razboljeli...

Bio sam napadnut od bandita, ali ne radi vjere već radi pljačke. Bio sam ustreljen i još uvijek imam 10 gelera u leđima. Kad sam nedavno imao operaciju na debelom crijevu radi karcinoma, doktor mi je izvadio jedan geler, a ostali su još tu. Blizu su kralježnice – zato nisam bio ni operiran kad sam napadnut 1996. Hvala Bogu, ostao sam živ. Kad su mi pronašli karcinom, operiran sam i počeo sam primati kemoterapiju u Splitu. Sad sam završio tu kemoterapiju, još imam jednu injekciju za poboljšanje leukocita... Imam se namjeru vratiti u Tanzaniju. Daj Bože da mognem i dalje širiti Radosnu vijest jer tamošnji ljudi još trebaju misionare.