P. Stanko Perica, ravnatelj Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi

Žrtve trgovine ljudima u biblijskom su smislu „maleni“ današnjice


Svake godine, 30. srpnja obilježava se Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima. Na tu smo temu sugovornika pronašli u ravnatelju Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) u jugoistočnoj Europi p. Stanku Perici.

Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

P. Stanko rođen je 1983. u Rijeci gdje je nakon srednje škole upisao i završio pravni fakultet te se zaposlio u odvjetničkom uredu. Nakon položenog pravosudnog ispita uvidio je kako želi dati više svijetu nego što to može u odvjetničkim krugovima. Puno je čitao i otkrio kako je to moguće učiniti kroz pastoral kao svećenik. Tako je Družbi Isusovoj pristupio s 27 godina ušavši u novicijat u Splitu. Nakon studija u Zagrebu i Rimu zaređen je za svećenika 2018.

Osim što obavlja službu ravnatelja JRS-a u jugoistočnoj Europi, također je kapelan Međunarodne katoličke zajednice u Zagrebu te doktorand na zagrebačkom KBF-u. S njim smo razgovarali o problemu trgovine ljudima u ovom dijelu Europe.

Poštovani, povod ovomu razgovoru je Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima, stoga nam na početku recite što je to trgovina ljudima i kako se ona definira?

Protokol iz Palerma daje trenutno međunarodno dogovorenu zakonsku definiciju trgovine ljudima. Kaže da je to „vrbovanje, prijevoz, transfer, pružanje utočišta i prihvat osoba pomoću prijetnje ili uporabe sile ili drugih oblika prinude, otmice, prijevare, zloporabe ovlasti ili položaja bespomoćnosti ili davanje ili primanje plaćanja ili sredstava da bi se postigla privola osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom, u svrhu izrabljivanja. Izrabljivanje će minimalno uključiti iskorišćivanje prostitucije drugih ili drugih oblika seksualnog iskorišćivanja, prisilni rad ili usluge, ropstvo ili odnose slične ropstvu, podčinjavanje ili odstranjivanje organa“.

Iz svoga dosadašnjeg iskustva, možete li nam odgovoriti što je korijen ove pošasti?

S jedne strane to je beskrupuloznost počinitelja, a s druge sva ona stanja koja žrtve čine podložnima tom zločinu, kao što su: siromaštvo, dugovi, socijalna otuđenost, needuciranost i slično. Konačno, ova pošast ne bi postojala da nije indiferentnosti društva na patnje pojedinaca i marginaliziranih skupina. Mislim da upravo kroz borbu s tom indiferentnošću možemo najviše postići.  

„Trgovina ljudima oskvrnjuje čovještvo žrtve vrijeđajući njezinu slobodu i dostojanstvo, ali  istodobno ona onečovječuje onoga tko ju izvršava niječući mu pristup 'životu u izobilju'. Trgovina ljudima, na kraju, znatno šteti ljudskom rodu u cjelini, mučeći ljudsku obitelj, ali i Kristovo Tijelo“, rekao je papa Franjo 2019. nazvavši trgovinu ljudima zločinom protiv čovječnosti. Koliko smo svi skupa svjesni postojanja ove pojave za koju mislimo kako pripada prošlosti?

Trgovini ljudima najčešće bivaju podložne marginalizirane skupine poput migranata i etničkih manjina, pa šira javnost s tim nije dobro upoznata. I sama narav tog zločina je takva da se uspijeva provoditi samo ondje gdje ljudi na njega ne obraćaju dovoljno pozornosti. Zato je bitno rasti u svijesti o ovoj pojavi i demistificirati je. Trgovci ljudima nisu osobe koje imaju političku moć ili mogućnost zakulisno upravljati državnim sustavom. To su najčešće jednostavno osobe koje iskorišćuju potražnju koja na tržištu postoji za nekom robom ili uslugom, te organiziraju svoj posao temeljen na zlostavljanju žrtve, kako bi robu ili uslugu ponudili po povoljnim uvjetima za krajnjeg korisnika. Moramo biti toga svjesni kako ne bismo i sami kao naivni korisnik sudjelovali u tom groznom zločinu.    

Imate li informaciju koliko je na tlu Hrvatske zastupljena trgovina ljudima? Postoji li podatak koje su skupine najranjivije?

U Hrvatskoj je riječ o 50-ak slučajeva godišnje. Žrtve su uglavnom maloljetnici, u većoj mjeri djevojke koje se koriste za spolno zlostavljanje, dok muška populacija služi za radnu eksploataciju. Na razini EU-a je više od 60% žrtava seksualnog iskorišćivanja, 15% drugih vrsta prisilnog rada i 15% aktivnosti poput prosjačenja ili uklanjanja organa. Gotovo tri četvrtine registriranih trgovaca ljudima su muškarci, većinom građani EU-a. Što se tiče regije, u BiH prevladava prisilno prosjačenje, a u Srbiji prostitucija.

Kako se ne bismo odnosili prema žrtvama trgovine robljem kao prema pukim brojkama, možete li nam, prema svjedočenju patnika, opisati kakva je najčešća sudbina onih koji budu u kandžama modernih robovlasnika?

Uglavnom se radi o žrtvama koje pristanu na lažnu poslovnu ponudu ili pak ponudu za brak, školovanje ili putovanje. Trgovci ljudima vrbuju žrtve koje su iz različitih razloga ranjive i koje će im lakše povjerovati. To su redovito nezaposlene osobe, posebno mladi među njima, zatim samohrane majke, žrtve nasilja u obitelji, osobe s invaliditetom i slično. Njima se obeća, najčešće preko interneta, dobro plaćen posao ili drugo rješenje životnih problema, a nakon fizičkog susreta ispostavi se da je riječ o lažnom obećanju. Koristeći razne metode uvjetovanja: prisilu, prijetnje, obmane i tome slično, trgovac ljudima žrtve dovodi u položaj iz koga se više ne mogu izvući. Žrtve nisu uvijek zaključane i bez mogućnosti kontakta s vanjskim svijetom, već ima i slučajeva u kojima bivaju kontrolirane suptilnim metodama, pa se doima kao da imaju određenu slobodu kretanja.

U praksi je danas najčešći način namamljivanja žrtava trgovine ljudima putem oglasa za poslove u zemlji ili inozemstvu. To su oglasi u kojima se nudi laka i brza zarada, odlični uvjeti rada u kojima nije bitna neka stručna sprema ili posebna vještina – najčešće je riječ o poslu konobarice, plesačice, dadilje, branja voća i povrća...

Možete li izdvojiti jedan slučaj trgovine bijelim robljem koji Vam je ostao u sjećanju?

Robovi u Hrvatsku danas najčešće dolaze s Istoka. Prije otprilike mjesec dana našu je javnost zgrozio slučaj četvorice Nepalaca koje je šest mjeseci u ropstvu držao ugostitelj na Visu. Općenito su najčešći slučajevi da žrtve završe u državi koja je bogatija od njihove i tamo bivaju zarobljeni.

U Hrvatskoj iz godine u godinu snažno raste broj stranih radnika, posebno u građevini i turizmu, a zasad ne postoji plan njihove integracije. Budući da ti ljudi redovito žele zaraditi što više u što kraćem vremenu, podložni su lažnim obećanjima koja ih lako mogu dovesti u situaciju da postanu žrtve trgovine ljudima.

Kako najčešće osobe završe u lancu trgovine ljudima? Ima li izlaza iz tog pakla?

Redoviti je obrazac da siromašna, nezaposlena osoba prihvati lažnu poslovnu ponudu koja će ju dovesti do trgovca ljudima, a on će joj potom oduzeti dokumente i izvrgnuti ju prijetnjama i nasilju. Jasno je kako nije lako pobjeći iz takve submisivne pozicije. No, na državi je da jača institute koji će sprječavati ovakve događaje.

U svom Izvješću o trgovini ljudima za 2020., američko Veleposlanstvo u Hrvatskoj kao osjetljive skupine navodi migrante, tražitelje azila, sezonske radnike i Rome. Posebice u svezi s migrantima navodi kako Vlada nije ispunila minimalne standarde, te da su zabrinjavajuća izvješća o zlostavljanju migranata na granici.

Što u borbi protiv ove moderne pošasti mogu učiniti druge svjetovne institucije, a posebice članovi Katoličke Crkve, kako na župnoj, tako i biskupijskoj razini?

Kod nas je zasad slabo razvijena karitativna i pastoralna skrb za osjetljive skupine navedene u prethodnom odgovoru. Mislim da tu imamo golem prostor za napredak jer su te skupine u biblijskom smislu „maleni“ današnjice. Crkva ima tradiciju svrstavanja uz marginalizirane i one kojima je uskraćeno dostojanstvo, no ove nove skupine još nismo uspjeli prepoznati te smo skrb za njih nekako prepustili nevladinim organizacijama. U tom smislu mi jako odzvanjaju riječi pape Franje iz poruke sudionicima na Međunarodnom forumu o modernom ropstvu 2018.: „Ne smijemo odvraćati pozornost: svi smo pozvani ostaviti svaki oblik licemjerja suočavajući se s realnošću da smo mi dio problema. Problem nije u suprotnoj traci: on uključuje nas. Nije nam dopušteno gledati drugdje i isticati naše neznanje ili našu nevinost.“

Postoji li veza između migranata, koji dolaze iz najudaljenijih kutova planeta i preko teritorija Hrvatske žele do Zapada, s trgovinom ljudima. Jesu li djeca bez pratnje roditelja na tim migrantskim rutama zapravo bijelo roblje?

Migranti su jedna od skupina najpodložnijih trgovini ljudima. Bježe od nasilja i siromaštva, te su spremni sve pretrpjeti kako bi došli u zemlju koja će im omogućiti dostojanstven život. Kad se k tomu doda element neiskustva i needuciranosti koji karakterizira djecu, jasno je koliko su ona podložna modernom ropstvu. Zadatak je država, pa i onih tranzicijskih kao što su u našoj regiji, izgraditi sustav skrbi za takvu djecu. JRS u Beogradu ima kuću za djecu bez roditeljske pratnje jer smo uvidjeli koliko je ondje takva institucija potrebna. Nažalost, ne možemo računati na državnu pomoć pa je taj projekt ovisan o privatnim donatorima i stoga mu je budućnost uvijek upitna.  

Što svaki čovjek na osobnoj razini može učiniti u borbi protiv ovog zločina protiv čovječnosti, kako ga nazva Sveti Otac?

Svi možemo rasti u svijesti kako je svaki čovjek Božje stvorenje i zaslužuje puno dostojanstvo. To se možda čini samorazumljivo, ali dobro je upitati se smatramo li takvima i one koji su druge nacionalnosti, boje kože i vjeroispovijesti. Isto tako, svi možemo razvijati svoju senzibilnost glede kupovnih navika. Mnogi proizvodi imaju nerealno nisku cijenu jer su ih proizveli radnici čiji je status na rubu ropstva. Može se općenito reći da trgovina ljudima opstaje i raste jer postoje konzumenti proizvoda i usluga koje se tom metodom nude. Ukoliko počevši od sebe, izgrađujemo društvo koje će biti skromnije i uviđavnije, i trgovina ljudima će nestati.