Kard. Pierbattista Pizzaballa, OFM, talijanski je svećenik koji vodi Latinski patrijarh Jeruzalema od 6. studenoga 2020. Ranije je služio je kao kustos Svete zemlje od 2004. do 2016., te bio apostolski upravitelj Latinskog patrijarhata od 2016. do 2020. Kardinalom ga je proglasio papa Franjo 30. rujna.

Rođen je u okolici Bergama 1965. Redovničke zavjete dao je 1985., a za svećenika je zaređen 1990. Diplomu klasičnih studija stekao je na Nadbiskupskom sjemeništu u Ferrari.

Pridružio se franjevcima koji rade u Kustodiji Svete zemlje u srpnju 1999. te je pastorizirao katolike koji govore hebrejski. U svibnju 2001. imenovan je poglavarom samostana Svetih Šimuna i Ane u Jeruzalemu. Od 2005. do 2008. služio je kao patrijaršijski vikar. Studirao je teologiju na Studium Biblicum Franciscanum u Jeruzalemu 1993., a zatim je predavao biblijski hebrejski u istom gradu. Zaslužan je za izdavanje Rimskog misala na hebrejskom 1995. Osim talijanskog govori hebrejski i engleski.

Kao izvrsni poznavatelj prilika u Svetoj zemlji kard. Pizzaballa 13. listpšada rekao je kako strahuje da bi situacija mogla dovesti do velikog rata.

Vaša Eminencijo, nažalost, pomalo smo navikli na nasilje u ovim zemljama. Ipak, u ovoj situaciji sve izgleda nasilnije, ozbiljnije. Kako živite ovih dana?

Situacija je vrlo ozbiljna. Istina, ovo nije prvi put da se suočavamo s krizom, ali razmjeri te krize, ozbiljnost činjenica, kako u Izraelu tako i u Gazi, učinili su situaciju dramatičnom. Velike su napetosti. U cijeloj zemlji je proglašeno izvanredno stanje, većina aktivnosti je obustavljena, škole su zatvorene. Recimo, ono što upada u oči je nervoza i napetost koja se osjeti i u običnom životu, na ulici i na mjestima zajedničkog života koji su sada svedeni na minimum.

Jeste li uspjeli stupiti u kontakt s katoličkom zajednicom u Gazi? Znamo da nestašica svega, struje i vode pogotovo...

Da, u kontaktu smo s njima, nastojimo biti u kontaktu što je više moguće, bez pretjerivanja upravo zato što su resursi jako mali. Fizički su svi dobro, većina kršćanskih obitelji, gotovo dvije trećine, okupljena je oko crkve Svete obitelji. Mnogi od kršćanskih domova uništeni su, ne kao primarna meta, već kao takozvana "kolateralna šteta".

Vode počinje nestajati, a naći ju je vrlo teško, uz vrlo visoke troškove. Dizel je također vrlo skup, ali je neophodan za generatore, s obzirom na nedostatak energije i jedini je način da nekoliko sati dnevno imate energiju potrebnu za minimalnu aktivnost koja je potrebna. Nadamo se da će se u narednim danima razum vratiti i da možemo barem uvesti vodu, hranu i potrebne lijekove.

Na Zapadnoj obali također vlada velika napetost, a strahuje se da će doći do daljnje eskalacije?

Da, Hamas je pokrenuo opći apel, a vidjet ćemo kakva će biti reakcija. Puno je straha i naravno da se ne slažu svi oko toga što se dogodilo. Međutim, teško je predvidjeti razvoj događaja, to su vrlo nepredvidive situacije, jer nitko nije mogao predvidjeti dramatičnu situaciju u kojoj se nalazimo i grozotu koju smo vidjeli 7. listopada.

Već ste prije rekli kako mislite da nije moguće pronaći rješenje za ovaj sukob. Zašto je to tako?

Razlozi su brojni, politički i vjerski, i moramo to prepoznati: to je sve više vjerski sukob, a ne samo politički. Osim toga, tu su i smetnje izvana. Mislim da danas nema puno smisla kopati unazad. Moramo priznati da se nalazimo u jednoj novoj, dramatičnoj fazi i bit će vrlo teško obnoviti odnose nakon ove krize, ako se ona može nazvati samo „krizom“, a ne „ratom“.

Obnova, ali ne samo fizičkih ruševina, što je možda i najlakši dio, potrebna je. Važno je obnoviti minimum povjerenja, odnosa između dvije strane, između Izraelaca i Palestinaca. To je, međutim, nužnost jer će Izraelci i Palestinci ostati ovdje i biti prisiljeni međusobno surađivati, htjeli oni to ili ne. Trebat će puno vremena, puno strpljenja i rada puno ljudi dobre volje, mnogo onih koji strpljivo znaju obnoviti ono što je porušeno.

Pokrenuli apel u kojem kažete: “Bog nije bog nereda nego mira”. Ali sada se možemo zapitati gdje je Bog sada?

Bog je ovdje. Bog je prisutnost. U to čvrsto vjerujem. Sada više nego ikada vjerujem da je Bog stvarna prisutnost u životu, pa je sada vrijeme kada mu se moramo obratiti. Zato sam proglasio Dan molitve i posta. Ovdje pitanje nije toliko "gdje je Bog", nego vratimo se na ono što je rečeno prije čak 70 godina u Europi tijekom holokausta: "gdje je čovjek?" Što smo učinili sa svojom ljudskošću? Što smo učinili sa svojim pozivom, poštivanjem prava osobe? To su pitanja koja si moramo postaviti.

I u tom smislu, što kršćani koji danas žive u Svetoj zemlji mogu učiniti da ponovno otkriju ovu ljudskost o kojoj ste govorili?

Da bismo ponovno otkrili čovječanstvo, mi kršćani moramo najprije pogledati Krista koji je potpuni Čovjek. Inače ostajemo samo u nejasnom, u apstraktnom. Isus kao stvarna prisutnost koja dotiče, to mijenja naše živote: za to moramo moliti. Molitva neće riješiti nijedan naš problem, ona nas ne oslobađa od posla koji moramo obaviti, od puta kojim moramo ići. Molitva nas ipak uvodi u stav, otvara nam srce. Ne dopušta da srce bude zagađeno mržnjom. Ona nas ne oslobađa od posla koji treba obaviti, nego ga osvjetljava, pokazuje nam put kojim treba ići, stoga je molitva temeljna. Kad nam je teško, uvijek tražimo blisku osobu. A ako je stvarna prisutnost, želimo je blizu. I u molitvi je nalazimo, u molitvi, u postu, u činjenju nečega što ga čini bliskim. Ovo je prva stvar koju treba učiniti.

Zatim, naravno, moramo djelovati sa stajališta humanitarne potpore kroz velike udruge. Trenutno smo svi pomalo paralizirani, ali doći će vrijeme kada će za to biti potrebe, moramo biti spremni izbjegavati korištenje isključivog, nasilnog jezika, jezika mržnje: to bi značilo upasti u narativ onih koji žele ovu katastrofu.

proterrasancta.org/ KT