Cvijeće iz misija


Kamo god dopre sunce svete vjere i gdje god se spusti rosa nebeskih milosti, niče u dušama najljepše i najmirisnije cvijeće kreposti kršćanskih. Ne treba riječi, neka primjeri svjedoče:

lz Kameruna (Ist. Afrika) piše misijonar o. Massman: U Duali, gdje imam školu, čim prestane predavanje, hite neki učenici u bližnju crkvu, da pohode »svoga dragog Gospodina« u presv. oltarskom Sakramentu. Tu oni provedu i pola odmora, klečeći u velikom strahopočitanju i pobožnosti. Pa i drugi kršćani ne prođu gotovo nikad pokraj crkve, a da se malo u nju ne svrate i ne pomole. Naši se novokršćani tako mirno i pobožno vladaju u crkvi, da svojim primjerom zastide i pouče mnogog Evropljanina, koji se navrati u crkvu na službu Božju. Na jednoj postaji u nutrini Kameruna, koja zaprema veliko područje, prevaljuju mnogi kršćani put od 2 dana hoda, samo da mogu prisustvovati sv. misi u nedjelju. Revnost u pohađanju službe Božje je tolika, da i same poganske majke donose svoju krštenu dojenčad k službi Božjoj. Pa kad ne mogu unići u prepunu crkvu, čekaju vani do konca sv. mise. Kod podizanja dignu u zrak svoju dječicu, da ih dragi Bog blagoslovi sa oltara.

Jednom reče neki huronski Indijanac misionaru: »Ne znam, kako je s mojom dušom, ali ovo je sigurno, da najveće zadovoljstvo nalazim u molitvi. Ja iščekujem vrijeme određeno za molitvu, kao što gladan iščekuje ručak, što mu ga sprema, prijatelj. Ako me kogod pozove na ručak baš onda, kad je vrijeme za molitvu, ja jednostavno odbijem poziv. Draža mi je molitva«.

Nedjelja 1923. / br. 32/ str. 4 i 5