Spectator (Zemun):
sri, 12. srpnja 2017. 14:05
Dvije tri godine pred prevratom isticali su mnogi katolici bojazan, da bi im u Jugoslaviji mogla vjera i Crkva stradati radi agresivnosti srpskog plemena. No uvijek smo ih uvjeravali, da vjera neće biti zapreka našem nacionalnom ujedinjenju i sretnom životu, držeći se ove rečenice, narodu našem tako svojstvene: brat je mio, koje vjere bio.
Ovi su se bojazljivci smirili s tom pomišlju, a drugi su katolici ustrajno radili na ostvarenju slobodne Jugoslavije. Oslobogjenje nesamostalnih naroda nije posljedica same oružane sile, nego u prvome redu posljedica probugjene nacionalne svijesti.
Za vrijeme je svjetskog rata porasla naša nacionalna svijest neočekivanom jakosti i počelo je realno spremanje za samostalnost. Glavni su radnici bili Jugoslavenski odbori u inozemstvu, Jugoslavenski klub u Beču, pristaše oko dnevnika »Narodna Politika« i »Hrvatska Država« (narodni klub).
Jugoslavenskom su klubu u Beču bili duševni vogje, koji su najviše imali da izdrže: Dr. Krek i Dr. Korošec (svećenici) sa slovenskom pučkom strankom (katolici).
Narodnu su politiku vodili Dr. Rogulja i Dr. Šimrak (svećenik), podupirani cjelokupnom mlagjom generacijom katoličkoga pokreta. Oko »Hrvatske Države« okupljalo se ostalo katoličko svećenstvo, koje nije bilo sklono radikalnom katoličkom pravcu »Narodne Politike«.
U militarističkoj je Austriji bila ovakova borba opasna, pak se je ipak nijesu bojali katolički vogje naroda.
Za Jugoslaviju su više uradili biskupi Jeglić i Mahnić, pa svećenici Dr. Krek, Dr. Korošec i Dr. Šimrak, nego današnji »državotvorci«, koji su do zadnjega časa sjedili u foteljima peštanskog parlamenta. Dok je Austrija uporno tražila, da Rim suspendira Jeglića i dok su s bajunetama tjerali po Zagrebu Dr. Kreka i Dr. Korošca, dotle su današnji vladinovci uvjeravali Tiszu o lojalnosti hrvatskoga naroda.
Iza veselih dana oslobogjenja dogje i iznenagjenje.
Brzo se zaboravilo na zasluge i patnje katoličkih svećenika, pak se danas himbeno svi borioci-katolici za Jugoslaviju nazivaju crno-žutim Austrijancima, a ona gospoda iz peštanskoga parlamenta jedinim državotvornim elementom.
Ne samo da su zaboravljene zasluge, nego su katolici smatrani nekim opasnim i nesigurnim elementom.
Nedjelja 1922 / br. 28 / str. 2