Dan se moj uvijek sunča na suncu tihom nebeskom,
Na suncu, koje će prodrt najgušće oblake tamne,
I u noć, kada mi duša nad mnogim brigama bdije,
Prodiru zrake mu plamne.
Uvijek proljeće gledam, ljubice proljetne berem,
I ljeto pošalje meni svoje sve rodne vreline,
Jesen darežljivom rukom pruža mi plodove slatke,
Zima mi puna miline.
Ko u nebeske zvijezde gledam ja u dane svoje,
Zapjevat uz gusle jasne volim u dubokoj noći,
Ne volim dosadna društva, ne volim govora prazna,
Sretan sam u toj samoći.
Zahvalan svakom sam danu, što mi ga Dobri Bog daje,
Boga se jedino bojim, ništa me nije strah smrti,
Pa mi je mirisan život, pun mi je Božjega mira,
Ništa me ne može strti.
Iv. Ev. Šarić