Bilo je nedavno. U jednoj velikoj bosanskoj šumi iznosili kirijaši drva na konjima. Kako im se trud nije isplaćivao, došli su gazdi i otkazali mu. — Bili su to siromašni katolici iz Vrhovine. A gazda? Ljutit, što mu izmiče jeftina roba, ili možda zato, jer je on — on: gazda i Srbin, poče na njih vikati i na koncu dodade: »Ne mislite, da se neće iznijeti drva! Iznijet će se, pa makar ih Papa iznosio!«
Na to je zavladao naokolo duboki mir, samo je u jednom čovjeku, koji je tu stajao, duboko uzavrelo na uvredu njegovom vjerskom poglavici i vjeri, pa se ispravi siromah čovjek pred bogatoga gazdu, podiže glas oštar i jak, kako to može povrijeđeni vjerski ponos, i reče:
Šta ti čini naš Papa? Znaj, nas katolika po širokom svijetu ima toliko, da možemo svojega vjerskog poglavara uzdržati, i on ne treba tebi, dasino, drva izgoniti. Riječ natrag!
I bogati gazda opazi, da tu nema šale. Stoga se poče povraćati iispričavati, kako on nije imao zle namjere, nego da mu se je izmaklo.
Tako se ponio svijesni katolik. A ti? I drugi i mnogo njih? Stidite se, zar ne, ko bajagi, braniti svoje. A neprijatelji nemaju stida izazivati nas i vrijeđati.
Nedjelja 1924. / br. 33 / str. 5