Prof. Emilija Pavićević, profesorica hrvatskog jezika u KŠC-u Sv. Josip

Odgojno-obrazovni proces naš je zajednički izazov koji trebamo prihvatiti i živjeti


Početak nove školske godine prigoda je za razgovor o školstvu danas, učenicima, profesorima, obrazovanju i odgoju općenito. Tim povodom razgovarali smo s Emilijom Pavićević, profesoricom u KŠC-u Sv. Josip u Sarajevu...

Foto: Davor Krajinović

Foto: Davor Krajinović

Razgovarao: Željko Ivković

Prof. Pavićević je rođena 1990. u Sarajevu, a gimnaziju je završila u Ljubuškom. U srpnju 2013. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru završila je studij i stekla zvanje magistra hrvatskog jezika i književnosti i latinskog jezika i rimske književnosti.

Od početka 2014. radi kao profesorica u Katoličkom školskom centru Sv. Josip Sarajevo prvo kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti u Srednjoj medicinskoj školi, a potom kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, latinskog jezika te grčkog jezika u Općoj – realnoj gimnaziji.

Voditeljica je dramske sekcije internata pod nazivom Optimi actores te debatnog kluba Ars dicendi. U listopadu 2014. upisala je postdiplomski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu, modul Književnost i kultura.

Svaki početak težak pa tako i početak nove školske godine. Opet isto, ali novo i sve ispočetka. Tisuće đaka nakon dugog ljetnog odmora ponovno dolazi u klupe. Možete li nam reći koji su najveći izazovi za profesore, a koji za đake s početkom nove školske godine?

Upravo tako. Opet isto, ali novo i sve ispočetka. Kao mlada profesorica često čujem ovu rečenicu u svojoj okolini i ulazeći u učionicu, zapravo shvatite da je to baš vaš životni izazov. Kraj svake školske godine kao i početak nove otvara brojna pitanja, kako kod učenika tako i kod profesora. I dok se učenici brinu kakav će biti njihov uspjeh, što ih čeka, hoće li im biti teško ili ne, profesori pak razmišljaju kako gradivo učiniti zanimljivijim, kako ga približiti učenicima koji danas sve više znaju i u tijeku su s najnovijim zbivanjima i na kraju kako zapravo učiniti suradnju između profesora i učenika plodonosnom. I vjerujem da se to iz jedne perspektive čini laganim, no bez obzira koliko godina predajete ako ste profesor ili koji razred pohađate mislim da je istinita ona latinska izreka koja kaže Initia omnium rerum difficilia sunt – Počeci svih stvari su teški. Ponuditi mladom čovjeku dobar odgoj i dobro obrazovanje izazov je koji traži mnogo požtvovnosti, radinosti i kreativnosti i to je izazov koji nas zapravo prati naš svaki radni dan.
Uhvatimo se u koštac s njim kao vlastitim i izabranim životnim izazovom!

Recite nam što mislite da je u procesu odgoja i obrazovanja najvažnije?

Mislim da postoji mnogo čimbenika koje bismo mogli izdvojiti kao temeljne sastavnice procesa odgoja i obrazovanja o čemu učimo i tijekom svog studija, a i kasnije čitajući brojne priručnike i slušajući različita stručna predavanja. I kada ste na početku svog životnog poziva ulazeći prvi put u učionicu sva ta stečena teoretska znanja vi želite na prihvatljiv način prenijeti svojim učenicima. Vi ste to naučili, za to ste dobili diplomu i to je to. I to je zapravo, bar za mene osobno, bio presudan trenutak. Sva ona začuđena lica koja gledaju u vas i očekuju prije svega da ste čovjek koji će im možda postati uzor pokažu vam da ste tu da ih prvenstveno odgajate.

I tu je prva i najvažnija karika odgoja i obrazovanja, a to je UČENIK, pojedinac od kojeg ovisi sve. Nakon toga, tu je RODITELJ i generalno OBITELJ. I kao treći čimbenik, izdvojit ću školu jer izbor škole, princip rada škole i profesori koji u njoj predaju nezaobilazan su čimbenik odgoja i obrazovanja. I kada bismo htjeli sve to povezati, govorili bismo o ključnoj povezanosti svih navedenih čimbenika jer dobra suradnja učenika, roditelja i škole zapravo predstavlja dobar odgojno-obrazovni sustav.

Promicatelj katoličkog školstva u BiH pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar često govori kako nema dobre škole bez dobrih profesora koji žive svoj poziv... Što se sve tijekom godine organizira na produhovljenju, educiranju i poboljšavanju medoda rada profesora?

U Katoličkom školskom centru Sv. Josip Sarajevo produhovljenje, educiranje i poboljšavanje metoda rada profesora jest proces koji je sastavljen od brojnih djelatnosti. Školska godina započinje zazivom Duha Svetoga, svake prve srijede u mjesecu slavi se sveta misa za djelatnike, a školska godina završava misom zahvalnicom – te Deum.

Povodom Božića i Uskrsa organizirane su duhovne obnove za djelatnike. Također, svake godine maturanti naših škola u pratnji profesora idu na međureligijski put (Mostar – Međugorje – Žitomislići) s ciljem poštivanja drugog u onome čemu pripada te pripremom gradnje zdravog društva, zatim obilježavanje misijskog dana kada učenici i djelatnici uče o djelovanju Katoličke Crkve u misijama. Što se tiče konkretno educiranja i poboljšavanja metoda rada profesora, djelatnici Katoličkog školskog centra Sv. Josip Sarajevo zajedno s djelatnicima drugih Centara iz Sustava svake godine imaju trodnevni seminar u skolupu kojeg pohađaju razlčite radionice te stručna predavanja. Prvi dan seminara posvećen je temama duhovnog karaktera. Osim toga, djelatnici pohađaju i seminare organizirane u sklopu gradskih aktiva i MONKS-a. Sam moto škole jest Semper magis (Uvijek više / bolje) a profesori su oni koji su pozvani da neumorno svojim primjerom svjedoče i dokazuju baš to. Mi smo tu da odgajamo buduće naraštaje, ali i da istodobno sazrijevamo kao moralne, odgovorne i čestite osobe.

Mi koji ne radimo izravno u školstvu često čujemo rečenicu: Tko zna zna, tko ne zna njemu dva! Čini li vam se kako se svake godine snižavaju kriteriji potrebni da bi se završio pojedini razred i srednja škola?

Uobičajena fraza koja je i u govoru učenika često uočljiva na humorističan način. Učenici često kažu da im je najvažnije ostvariti tu neku ocjenu ma kakva ona bila, što je na neki način pogrešno. Ocjene jesu tu da pokažu razinu uspjeha, no mnogo je važnije znanje koje učenik stekne iz određenog predmeta. U vezi s tim, ne bih rekla da se snižavaju kriteriji u školstvu nego da dolazi do krize vrijednosti u društvu, a samim time to se prenosi i na školstvo.

Znanje je sve rjeđe cilj kojem teži društvo što se potom odražava na obrazovanje. I tu se opet vraćam na jedno od prvih pitanja u ovom razgovoru, na pitanje o izazovima profesora gdje i ovaj segment predstavlja veliki izazov kojem se trebamo kao profesori i škole oduprijeti. Katolički školski centar pak neprestano radi na tome i održava kvalitetu koja je odgojno-obrazovnom procesu potrebna.

Recite nam pratite li svoje đake nakon što završe KŠC Sv. Josip? Budu li uspješni ljudi? Koje fakultete upisuju i gdje? Ostaju li u svom kraju ili nažalost idu dalje?

Naši učenici uglavnom ostaju u kontaktu sa školom i profesorima, posebno učenici koji su tijekom srednjoškolskog obrazovanja boravili u internatu. Dio učenika odlazi na fakultete u RH i druge države, dok učenici koji u našoj državi pronalaze odgovarajući studij ostaju tu. Najčešće upisivani studiji su medicina, arhitektura, stomatologija, pravo, ekonomija te različiti profesorski smjerovi. Također, čest je slučaj da i bivši učenici ove škole završavanjem odgovarajućih fakulteta postaju i djelatnici samog Centra. Ono što mi je posebno drago i zanimljivo, jest susresti naše bivše učenike koji usprkos tomu što su kako kažu "morali mnogo učiti", uvijek rado spominju školu i profesore.

Kao mlada profesorica možete li odgovoriti je li istinita tvrdnja: „Od rođenja pa do groba, najljepše je đačko doba“?

Ne mogu reći da je u potpunosti istinita no donekle svakako jest. To đačko doba, bilo da je riječ o najranijem obrazovanju ili pak onom fakultetskom, svima nama bude u najljepšem sjećanju jer je to vrijeme stjecanja različitih životnih navika, opredjeljenja, upoznavanja i slično. To je vrijeme kada smo, često ćete čuti, najbezbrižniji i takvim ga i treba prihvatiti i živjeti. Nakon njega, dolazi ono možda malo ozbiljnije ili samostalnije životno razdoblje koje opet kao i đačko ima svoje prednosti. Svakako, sva ta životna razdoblja od nas očekuju mnogo, a i daju nam mnogo, a mi smo oni koji ih kreiramo.

Kada mladi čovjek i njegovi roditelji ne znaju koju srednju školu upisati, ili se dvoume, koji bi bio Vaš savjet?

Za početak mislim da bi roditelji trebali poštivati izbor svoje djece, pritom mislim na poštivanje afiniteta djeteta, a potom da bi trebali birati školu koja učenicima zaista nudi i odgoj i obrazovanje jer jedno bez drugoga ne vrijedi.

Prepoznavanje afiniteta djeteta i roditeljski savjet preduvjet su dobrog obrazovanja. Samo srednjoškolsko obrazovanje važna je karika u životu pojedinca koja iziskuje trud i zalaganje učenika, roditelja i profesora.

Odgojno-obrazovni proces je naš zajednički izazov koji trebamo prihvatiti i živjeti!

Kako Vi vidite dobrog profesora, a kako dobrog đaka?

Dobrog đaka vidim kao pojedinca koji aktivno sudjeluje u nastavi, razvija kritičko mišljenje, surađuje i stvara korektne odnose sa učenicima u odjeljenju, poštuje roditelje i profesore te pokazuje afinitete prema istraživanju i unapređenju školskog života.

Nastavnik, prije svega, treba biti moralna osoba koja poštuje učenike, njihove različitosti te prava.

Dobrog nastavnika vidim kao osobu koja posjeduje znanje iz nastavnog predmeta koji predaje i kao osobu koja je spremna stalno učiti i usavršavati se. Dobar nastavnik voli učenike i učionica je za njega okruženje u kojem je kreativan, slobodan i voljan raditi. Prilagođava se potrebama i talentima učenika te im pomaže da savladaju sve nastavne sadržaje. Surađuje s roditeljima učenika i upoznat je sa obiteljskom situacijom kao važnim čimbenikom odrastanja samog učenika.

Dobar nastavnik uvijek mora imati na umu i vlastito ponašanje te biti uzor svojim učenicima osobnim primjerom te živjeti duh škole u kojoj radi.