Zlodusi prošlosti


Zlodusi prošlosti i danas slave najteže zločine koji su potekli iz Srba 27. srpnja 1941. I ove godine su nam ponovno servirani i oni i njihove laži preko TV ekrana.

Don Juraj Gospodnetić zvjerski je ubijen 1941.

Don Juraj Gospodnetić zvjerski je ubijen 1941.

Piše: Brane Vrbić

Iako pritisnuti brojnim dokazima o pravoj naravi tog događaja oni svoje zlo i mržnju ne prestaju rigati s tog četničkog derneka.

Kad se zlo predstavlja kao dobro… Desetljećima. To smo iskusili svi mi koji smo živjeli u zemljama komunističkog lagera. Koliko onda treba vremena da se to zlo smjesti kamo spada? Na primjerima iz Hrvatske rekli bismo dugo, veoma dugo. Zar najbolji dokaz za to nije 27. srpnja koji se u SFRJ slavio kao dan ustanka u Hrvatskoj i BiH? A što se to zaista „slavilo“? Ukratko: To je dan ustanka četničkih snaga i nekolicine srpskih komunista na području Like, zapadne Bosne i dijela dalmatinskog zaleđa, logistički potpomognutih fašističkim talijanskim snagama tijekom kojeg su počinjeni strašni zločini nad hrvatskim stanovništvom tog područja u cilju provedbe ideje velike Srbije. Ishod je ozakonjen 1945.: na tom prostranom području (od Ključa do Knina i Gospića, i od Livna do Bihaća) Hrvata gotovo više nije ni bilo, a preživjelim, recimo iz nekoć velikog naselja Boričevca, koje je brojilo oko 2 500 duša, zabranjen je povratak i oduzeta zemlja.

Lice „ustanka“

Nevjerojatno je što se i danas dopušta to okupljanje u spomen na „prvu pušku“ na tlu Hrvatske, skup koji slavi najstrašnije zločine počinjene nad hrvatskim narodom tog kraja. Ranijih godina sam pisao o ubojstvo drvarskog župnika Waldemara Maksimilijana Nestora koji je 27. srpnja 1941. mučki ubijen zajedno sa skupinom svojih vjernika koji su se vraćali s hodočašća iz Knina. Na željezničkoj postaji Vaganj kod Trubara – na tromeđi Dalmacije, Bosne i Like – izveli su ih iz vlaka četnici, pobili i bacili u jamu Golubnjaču, nedaleko od pravoslavne crkve u Trubaru. Njegove kosti i kosti drvarskih hodočasnika pronađene su sasvim slučajno u jami Golubnjača 2003. prilikom potrage za posmrtnim ostatcima jednog borca Armije BiH iz posljednjeg rata te su 2014. pokopani na katoličkome groblju Sv. Marka u Banjoj Luci. Tih dana se događaju strašni i neopisivi, po svireposti, zločini nad Hrvatima na području Like: Srba, Donjeg Lapca i Boričevca. U sljedećih desetak dana isti scenarij ponavlja se u Bosanskom Grahovu i Krnjeuši. Užas i masakr, najzvjerskiji i najbrutalniji, ne može se opisati. Prema izjavama preživjelih svega je tu bilo: nabijanja na kolac, pečenja na ražnju, rezanja dijelova tijela, paljenja živih ljudi, bacanja u jame, silovanja… Naravno, za taj zločin nije odgovoran cijeli narod, nego njegovi ekstremni pripadnici koji su ga počinili. Ali žalosno je da o tome ni danas ne govori nitko od srpskih povjesničara. To je lice ustanka, „prve puške“ iz Srba. Etnički je od Hrvata očišćeno područje veličine više od 2000 km četvornih. Najžalosnije i najtragičnije što se ti događaji i danas slave i obilježavaju u modernoj Republici Hrvatskoj. Svakog 27. srpnja. A hrvatska vlast šuti. Za razliku od vremena komunizma, pa i od ratnih devedesetih, more dokaza je tu. Svjedočanstva, iskazi preživjelih, otkrivene grobnice i jame.

Vratimo se još događajima s kraja srpnja i početka kolovoza 1941. Početkom kolovoza zvjerski je ubijen (ispečen na ražnju pred očima rođene majke uz klicanje i odobravanje „ustanika“) grahovski župnik don Juraj Gospodnetić s više od 200 grahovskih katolika. Potom u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca i župnik Krešimir Barišić zajedno s više od 250 svojih vjernika. Kakva su sva zvjerstva četnički egzekutori tijekom tih dana počinili teško je i zamisliti. No ponetko je preživio i opisao što se zbilo. I ta svjedočanstva, ali i nepobitni materijalni dokazi, izišli su na vidjelo poslije 1990., osobito u zadnjih petnaestak godina. I opet ponovimo: upravo ta strahota i genocid na Hrvatima tog kraja slavio se kao dan ustanka u Hrvatskoj i BiH.

U svim navedenim mjestima, osim pokolja svećenika i vjernika, porušene su katoličke crkve, opustošena i uništena katolička groblja, a nakon rata komunističke vlasti otele su zemlju Hrvatima i podijelile novim vlasnicima, dok je starim vlasnicima onemogućen povratak na njihova ognjišta.

Morao je svirati dok su ih bacali u jamu

No istinita povijest i jasni dokazi, ne ona komunistička, kako napisah, ugledali su svjetlo dana. Unatoč tomu što je jama na Dabinu vrhu pokraj Srba otvora 80 x 60 cm bila zazidana 1966. kako bi se prikrio zločin, istina je izišla na vidjelo i svjedoči jezivu priču o tzv. antifašističkome ustanku. Riječ je o zastrašujućem zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići, sela Brotnja, nadomak Srba koji su zvjerski pobijeni. Zaseok je tada potpuno opljačkan i spaljen, a ubijeno je 37 osoba, među kojima i brojna djeca djece u dobi od tri do 14 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka. Imena žrtava objavljena su u knjizi Josipa Pavičića Dossier Boričevac.

No čita li itko u hrvatskim Vladama i Saboru te knjige, ta svjedočanstva? Zar zakonski ne treba zabraniti taj četničko-velikosrpski-fašistički dernek na tlu Hrvatske? Zar sve one koji se okupe u Srbu ne treba kazneno procesuirati jer samim svojim pojavljivanjem na tom mjestu veličaju zločine i zločince, potiču mržnju i nacionalnu nesnošljivost? Tu se slavi zločin nad Hrvatima Brotnja, Boričevca, Drvara, Bosanskog Grahova, Krnjeuše, ali i muslimana Kulen Vakufa ili onih zaposlenih u Drvaru koji su tu došli iz tuzlanskog i živiničkog kraja raditi u drvnoj industriji? To je ključ proslave u Srbu 27. srpnja. Sve se to uklapa u širu sliku. U Srbiji su četnici i Draža Mihailović rehabilitirani, a njihova zlodjela stavljena pod plašt „prvog antifašističkog ustanka u okupiranoj Europi“. Ekipa okupljena u Srbu svjesno ili nesvjesno dio je te priče.

Vratimo se monstruoznim ubojstvima roda Ivezić. Prije godinu dana povjesničar doc. dr. sc Zlatko Begonja u razgovoru za Hrvatski tjednik je kazao: „Posebice je ostala zabilježena četničko-komunistička zločinačka aktivnost u mjestu Brotnja, gdje su na stravičan način u Srpskom klancu i jami na Dabinu vrhu pogubili 37 Hrvata iz obitelji Ivezić, među kojima se nalazilo dvadesetoro djece. Žrtve su u jamu bacali žive i to prema starosnoj dobi, dok je istodobno najstariji član iz stradalničke obitelji Ivezić pod prijetnjom morao guslati i pjevati dok su preostali skončavali svoje živote u grotlu jame. Kada bi samo ovi podatci i činjenice našli mjesta u svijesti svakoga razumnog pojedinca, onda sasvim sigurno ne bi bilo baš nikakvoga razloga za dvojbe oko događaja nastalih uz ovaj nadnevak.“ Budući da je iz jame na Dabinu vrhu izvađeno 19 žrtava, da ih je u Srpskome klancu ubijeno sedam, preostalih 11 treba potražiti, najvjerojatnije, u jami Golubinki, u kojoj je također najavljeno iskapanje.

Prilikom ekshumacije na Dabinu vrhu 2014., nakon upornih zahtjeva rodbine, biskup Mile Bogović je rekao: „Nije to bio, dakle, ispad pojedinaca u naletu trenutačne mržnje i osvete, nego odavna smišljeni pakleni plan koji se počeo provoditi nakon prve puške koja je opalila u Srbu 27. srpnja 1941., a nastavila uništavanjem Boričevca i drugih mjesta. Valja se nadati da će se hrvatska država jasnije odrediti prema takvim nedjelima i da će se prekriti sramom što se ondje tako dugo nastavilo slaviti prvu pušku u Srbu i njezine plodove u Lapačkoj dolini.“

Proslava zla 27. srpnja

Bili su to dani istrebljenja tamošnjih Hrvata od strane četničkih odreda koji će kasnije preko noći postati antifašisti. Tako je i o zločinu u Bosanskom Grahovu svjedočio Ante Mile Krvavica u Nedjeljnoj Dalmaciji (10. kolovoza 1995.). „Genocid nad ovim nedužnim Hrvatima, fizičko istrebljenje počelo je točno dana 27. srpnja 1941. Toga dana, u 10 sati ujutro četnički ustanici pod vodstvom Brane Bogunovića (1944. izvršio samoubojstvo) uhitili su tamošnjeg katoličkog župnika Gospodnetića, rodom s Brača. Sazvali su zbor Srba ispred katoličke crkve Sv. Ilije. Nabili mu na leđa magareći samar i jahali na župniku i to ispred njegove majke. Naložili veliku vatru. Nabili ga na ražanj i pekli, te između ostaloga uz silnu kriku i viku pjevali. Svi uhvaćeni Hrvati – djeca, žene i starci – koji nisu uspjeli pobjeći morali su gledati ovaj stravični čin kako se peče njihov župnik… Nakon ovih seansi pokupili su sve gledatelje (Hrvate), natovarili ih na konjske zaprege i odvezli u selo Tiškovac. Smjestili ih u željeznički tunel gdje su vršili stravična mučenja. Jedan dio odvezli su u Kamenicu kraj Drvara i također žive pobacali u jame.“ U Bosanskom Grahovu zbilo se tada i ubojstvo Anice Barać, grahovske „majke Makabejke“ koja je, blago rečeno, zvjerski ubijena zajedno sa svojih devetero maloljetne djece. Užas do užasa…

To su samo mali komadići mozaika o zbivanjima na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne na kraju srpnja i na početku kolovoza 1941. godine. Vrijedi o ovome pisati i prisjetiti se zločina nad istinom kojeg su učinili komunistički i srpski historiografi. Pokolj i progon hrvatskog pučanstva slavili su kao dan ustanka. A kako se ne uhvatiti za glavu kad se zna da je obnovu spomenika u Srbu s tri milijuna kuna financirala tadašnja HDZ-ova Vlada RH (čiji je koalicijski partner bila stranka Milorada Pupovca – SNV) na inicijativu SNV-a, a otkrivanju spomenika 2010. prisustvovao je i predsjednik Ivo Josipović. Čovjek ostaje bez riječi.

No očito suočeni s neoborivim povijesnim činjenicama i svjesni razmjera zločina sadašnji predstavnici vlasti RH u širokom luku zaobilaze Srb. No to nije dovoljno. Zakonski treba zabraniti proslavu zločina, zapravo iskorijenjena Hrvata s tog područja. Ne zaboravimo da se sve vrlo slično ponovilo i u novom „ustanku“ protiv hrvatske države 1991.  

Čak je i Savka Dabčević Kučar u svojoj knjizi Sedamdeset i prva ’71: hrvatski snovi i stvarnost opisala vonj četništva na proslavi 27. srpnja 1971. u Srbu i silnu nelagodu koju je tamo osjetila pred okupljenom masom velikim dijelom dovezenom iz Srbije i BiH. „Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i neće se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to. Stvari se kreću prema raspletu!“

Zlodusi prošlosti i danas slave najteže zločine koji su potekli iz Srba 27. srpnja 1941. I ove godine su nam ponovno servirani i oni i njihove laži preko TV ekrana. Iako pritisnuti brojnim dokazima o pravoj naravi tog događaja oni svoje zlo i mržnju ne prestaju rigati s tog četničkog derneka. Proslava u Srbu je najveći skandal i tragedija moderne hrvatske države. Povijest je jasno kazala svoje: to je bio velikosrpski, četnički pohod usmjeren na istrebljenje hrvatskog pučanstva s tromeđe Like, Dalmacije i Bosne. Uklanjanje spomenika i same proslave bili bi civilizacijski čin prema svim nevinim žrtvama tog pokolja.